Prenosimo intervju koji je uradila IslamBosna.ba a u kojem se između ostalog kaže: – Trenutno nisam razmišljala o pokretanju pitanja odgovornosti, prioritet mi je pokretanje postupka protiv ubica mog supruga. Jedino na čemu ću raditi, tj. pokušati dati svoj doprinos, u granicama mogućnosti, jeste da se proces traženja i identifikacije odvija brže. Mora se naći načina da ekshumirani posmrtni ostaci, koji su godinama ukopani kao NN, dobiju svoje ime i prezime. I mora se raditi na tome da se u državnim institucijama usvoji strategija traženja nestalih osoba u BiH.
Intervju s Esmom Palić, borcem za istinu i pravdu
Utorak, 29 Septembar 2009
Esma Palić, simbol borbe za istinu i pravdu, u ekskluzivnom intervjuu za IslamBosna.ba govori o dugogodišnjoj borbi da se pronađe njen muž, komandant Armije RBIH Avdo Palić, kojeg nakon pada Žepe četnički agresor odvodi u nepoznato.
Kako biste opisali stanje u ratnoj Žepi prije pada? Kako je došlo do Avdinog, r.h., kidnapovanja?
Narod koji se tokom rata zatekao u Žepi ili u njoj pronašao spas bježeći iz susjednih okupiranih općina, bio je izložen neviđenom nasilju i torturi četničkih snaga koje su ovo, do jučer, Žepljacima jedino važno mjesto na svijetu, tokom cijelog rata držale u opsadi. Bilo je jezivo i pomisliti da ste stotinama kilometara odvojeni od linija ARBiH, da nemate kud osim da držite omču da vas potpuno ne udavi i da pri tom o vašim mukama niko pojma nema. Svjesni da ne možemo računati na pomoć izvana zbili smo redove unutra. Odbranili smo se od velikih četničkih ofanziva koje su imale za cilj zauzimanje Žepe, podnijeli smo najveća i najrazornija avio i topovska bombardovanja, preživjeli smo vrijeme sistematskog izgladnjivanja, humanitarne krize, psihofizičku izolaciju i deprivaciju. Jedino smo posrnuli pred izdajom, to je ono što neki nisu preživjeli, a oni koji jesu nikada nisu uspjeli shvatiti kako nam se baš to dogodilo. Objašnjenje je dao Ričard Holbruk na 10. godišnjicu genocida u Srebrenici kada je izjavio: „Imao sam instrukcije da enklave u Istočnoj Bosni predam u ruke Srbima. Bilo mi je teško, ali morao sam to učiniti.”
Smisao i istina koji se nalaze u ove dvije rečenice bili su poznati mom suprugu Avdi još od marta 1995. godine, kada je osjetio, ili iz nekih prilika shvatio, da se „igraju igre” oko enklava. Iako smo bili zaštićena zona UN-a četnici su pojačali povremena granatiranja, krenuli su s diverzantskim upadima u rubna područja. Napetost je rasla. Avdo je svakodnevno vršio razgovore s komandom ukrajinskog bataljona UNPROFOR-a u Žepi i tražio rješavanje problema. Kada su poslije okupacije Srebrenice četničke snage predvođene zločincem Mladićem krenule na Žepu, svima nam je postalo jasno da opstanka u Žepi više nema. Avdo je nastojao da sačuva mir među narodom, odlučio je da se branimo dok „Svijet ne shvati šta se u Srebrenici dogodilo, i da mora spriječiti da se to isto ponovi u Žepi”. Mi smo bili u paklu, a onima koji su trebali da nam pomognu nije se baš žurilo, više je izgledalo da mi paničimo nego da je pomoć spora. Ali, poslije trinaest dana Žepa se objektivno više nije mogla braniti, pale su prve linije, UNPROFOR pokušava napustiti enklavu. Bilo je jasno da Mladić neće odustati dok ne „očisti” Žepu. Tada je Avdo, iako svjestan rizika za sopstveni život, krenuo na pregovore sa četničkim zločincima, kako bi izborio mirnu evakuaciju naroda Žepe. Tako je i bilo. Civili i ranjenici u konvojima su izlazili iz Žepe. Posljednji konvoj od 806 civila i 30-ak ranjenika četnici zaustavljaju uz ultimatum da Avdo dođe na pregovore. Avdo dolazi na tražene pregovore u bazu UN-a u Žepi, gdje je trebalo da dođe i glavnokomandujući UN snaga Rupert Smith. Ali, umjesto pregovarača Avdu dočekuju naoružani srpski vojnici iz jedinice Radomira Furtule i na vrlo grub način, pred očima međunarodnih posmatrača i UN vojnika, hapse ga i odvode u pravcu Mladićevog komandnog mjesta.
Dan kada je Avdo, r.h., kidnapovan – da li se moglo nešto učiniti i ko je mogao (a nije) uraditi nešto?
Avdino kidnapovanje u bazi UN-a nije se smjelo desiti, takve stvari nisu samo napad na one koje UN štiti, već napad i na sam UN, negiranje njegove misije i vrijednosti. Stoga sam vjerovala da će UN pružiti zaštitu i pomoć Avdi, jer tako su ustvari spašavali i sebe od podivljalog Mladića i njegovih hordi. Očekivala sam da će glavnokomandujući UN-a, koji je bio gotovo na licu mjesta, pokrenuti napore kojima bi štitio svoje vojnike, jer je u momentu hapšenja Avdo imao ista prava na zaštitu koja je imao bilo koji drugi UN vojnik koji se u tom trenutku zatekao u bazi. Ali, nažalost, od toga nije bilo ništa. UN se, uz časne izuzetke, ponio pasivno, gotovo izdajnički. To je gorko iskustvo. Samo je gorči onaj utisak koji je ostavilo ponašanje Avdinih pretpostavljenih, ponašanje prvih ljudi u ARBiH. Da su barem pokušali da ga traže, da iznesu svoj zahtjev UN-u da pomogne u oslobađanju, da su… Ali nisu ništa učinili, osim što su me pokušavali uvjeriti da je mrtav i da je pogriješio što je otišao na pregovore.
Od koga ste imali podršku u svojoj borbi za istinu?
U borbi za istinu o mom suprugu podršku sam uglavnom imala od međunarodnih institucija, organizacija ili utjecajnih pojedinaca koji se bave pitanjem ljudskih prava. Važnu podršku je pružao i gosp. Edward Joseph, svjedok Avdinog kindapovanja koji je u to vrijeme vršio misiju UN posmatrača u Žepi i koji je tada, kao i poslije u svim relevantnim prilikama, tražio rješavanje problema i otkrivanje istine o Avdinoj sudbini. Ali, mislim da je od izuzetne važnosti bila podrška Ureda visokog predstavnika za BiH, posebno gospodina Paddyja Ashdowna, a kasnije Raffija Gregoriana, koji su otvorili pitanje sudbine moga supruga, adresirali njegovo rješavanje i ustrajno radili na tome.
Kakva su iskustva drugih koji godinama tragaju za svojim nestalim? Da li ste u kontaktu s njima?
Iskustva onih koji tragaju za svojim nestalim članovima porodice su uvijek manje-više bolna. Često doživljavaju ili osjećaju nerazumijevanje, izdaju, osuđenost, strah i neizvjesnost. Izgledi da će jednog dana riješiti svoju neizvjesnost svakim danom su manji, jer porodice umiru, a proces se odugovlači. Kroz kontakte s ovim porodicama uočila sam da postoje izvjesne razlike u odnosu prema problemu. Jedni su davno „shvatili” da se ne vrijedi boriti, da nema smisla ići u udruženje, Državnu komisiju, Međunarodni crveni križ ili ICMP i pitati ima li išta novo. Prihvatili su bespomoćnost koja im pomaže da se nose s teretom neizvjesnosti i vlastite odgovornosti koja ih štiti od neprijatnih iskustava. Drugi, kojih je manje, su odlučili da se suoče s problemom, pokušavaju učiniti nešto na njegovom rješavanju i na tom putu nailaze na situacije koje ih ohrabruju i obeshrabruju. Oni imaju više neprijatnih iskustava, ali pokušavaju preuzeti kontrolu nad situacijom. Ipak, objektivno, to su situacije pred kojima je se lahko obeshrabriti, jer vas odmah dočekaju s onom „niste jedini”, „činimo što je u našoj moći” (a nikom ne polažu račune šta čine i da li je to u skladu s moći, i gdje treba potražiti još te „moći”, pa da proces pronalaženja i identificiranja nestalih ide brže), a najgora je ona „neki se nikada neće pronaći”. Jedno je sigurno, u ovoj zemlji porodice nestalih i problem nestalih ne uživaju potrebnu pažnju, i nema dovoljno brige i napora za rješavanjem tog pitanja. Niko ne može reći da nije kriv ili da to nije u njegovoj nadležnosti ili moći. Svima bi nam trebalo biti u nadležnosti ono što je ljudsko, a šta je ljudskije od toga da pomognemo nekom da se oslobodi bola, patnje, neizvjesnosti, da vratimo ime žrtvama čije kosti godinama leže pod oznakom NN?
Postali ste simbolom borbe za istinu i pravdu. Izjavili ste da dženazom Vašeg supruga Vaša borba ne prestaje. Koji su dalji planovi za tu borbu?
Uvijek sam govorila da je moj put istina i pravda. To je najdublja potreba svake osobe čija su prava povrijeđena ili uskraćena, i konačno, zato se i vode sudski procesi o zločinima. Međutim, jedan sistem, čak ako i procesuira ratni zločin, često nije u stanju dovesti sve zločince pred lice pravde, nego se priča završi na tzv. komandnoj odgovornosti ili masovnim zločinima. E tu više nije odgovornost sistema, već nas žrtava što nismo ustali da pronađemo te zločince, ili još gore, što ne svjedočimo (to je sramotno česta pojava).
Ja sam došla do istine o mom suprugu, a sada slijede koraci za pravdu. Oni koji su izvršili zločin nad mojim suprugom moraju završiti tamo gdje im je mjesto, u zatvoru. Nije to osveta, nije to ni odgovarajuća kompenzacija za bol, to je jednostavno stav prema problemu i opomena da se za zločine mora odgovarati i da se zločinci ni u moru istih ne mogu sakriti.
Tokom prethodnih godina traganja za istinom urađeno je dosta toga na prikupljanju činjenica i dokaza na bazi kojih se može pokrenuti postupak. Obzirom da su glavni osumnjičeni za ubistvo mog supruga u Srbiji, gdje mirno žive, Srbija ih kao svoje građane neće isporučiti u slučaju da postupak pokrenemo pred BH Sudom za ratne zločine. Zato ćemo tražiti da postupak pokrene nadležno tužilaštvo u Srbiji. Moj stav u ovom slučaju je: „Nije važno gdje se sudi, važno je da se sudi i pravedno presudi.”
Kako je biti samohrana majka dvoje djece? Imate li podršku Vaše porodice?
Roditeljstvo je najzahtjevnija i najvažnija uloga koju u životu možemo dobiti. Valjda je zato dragi Bog i ostavio da se ta uloga ispunjava u paru. Kao i mnoge žene u BiH i ja sam pored bolnog gubitka supruga bila suočena s tim da moram sama podizati dvoje tek rođene djece. Ali, za razliku od mnogih drugih samohranih majki, ja sam bila u izvjesnoj prednosti, jer sam imala divne roditelje, brata, sestru, Avdine sestre, koji su bili uz mene i na koje sam uvijek mogla računati ako mi je pomoć potrebna. Ne znam kako bih kroz sve prošla bez njih, vjerovatno nekako bih, ali je veliko olakšanje kada se imate u koga pouzdati.
Kako doživljavate Vaše radno mjesto, čini se da ste se previše emotivno vezali za radno mjesto, da kroz njega pokušavate da pomognete drugima? Da li Vam to predstavlja opterećenje ili duševni mir zbog činjenice da ste na usluzi populaciji koja je potpuno zapostavljena?
Volim svoju profesiju, svoj posao i radno mjesto, i sve navedeno po prirodi traži spremnost za razumijevanje i pomoć drugima. Također, uvijek sam na strani ljudskih prava, poštujem i zalažem se za ljudsko dostojanstvo, cijenim čovjeka po onome u njemu za šta je sam odgovoran, a ne po onome što mu je neko obezbijedio. Sve su to stvari koje se odlično slažu sa zahtjevima mog radnog mjesta i koje mogu biti od koristi da se u nekom združenom naporu stvari u oblasti invalidnosti okrenu u pravom smjeru, a ja vjerujem da smo već na dobrom putu.
Ne želimo da Vas povrijedimo našim pitanjima, ali sigurno se mnogi pitaju, da li ste sve ove godine vjerovali da je Vaš muž mrtav ili ste se potajno nadali da će se ipak pronaći živ u nekom od logora/zatvora, obzirom da ste dobijali jako puno različitih informacija/dezinformacija?
Nekoliko godina poslije rata vjerovala sam da je Avdo živ, postojale su informacije koje su davale razloga za takvo vjerovanje. Dolazile su i neke obeshrabrujuće, ali ja sam odabrala da vjerujem u one prve jer su mi davale snagu da preživim. Onda sam počela osluškivati i druge informacije, sa strahom ih analizirati, pa se opet vraćati onom prvom uvjerenju, i sve tako dok moj mozak nije bio u stanju da realno razmišlja i prihvata situaciju onakvom kakva ona najvjerovatnije jeste. Ali, nikada, koliko god bila nerealna i svjesna te nerealnosti, i koliko god bila mala, nesigurna, stidljiva, nada nikada nije potpuno nestala, sve dok nije potvrđena DNA identifikacija kosti mog supruga. Tek tada sam bila sigurna da se čudo neće dogoditi, i da se Avdo neće iznenada pojaviti.
Kako ste uopšte doživljavali te informacije, da li ste svaku provjeravali ili ste vremenom prestali da vjerujete u sve što Vam se kaže?
Svakoj informaciji do koje sam dolazila posvećivala sam određenu pažnju, čak i kada je nešto bilo očigledno netačno, jer nikad se ne zna. Naravno, morala sam biti i oprezna, jer u ovakvim situacijama imate one ne/ljude koji prepoznaju priliku za vlastitu korist i nemaju nimalo stida u pokušaju da to i ostvare.
Kako ste primili vijest o pronalasku tijela Vašeg supruga? Da li ste tada povjerovali ili ste i dalje imali dileme?
Vijest o pronalasku kosti mog supruga izazvala je jednu vrstu šoka, nemogućnost da se snađem šta mi se to odjednom dogodilo, pa i određeni stepen sumnje. Ali, vjerovatno da je takva vijest došla u bilo kojoj situaciji, i na bilo koji način, i u bilo koje vrijeme, ona i ne bi mogla biti drugačija. Postojale su određene rezerve, prije svega vezane za kompletnost tijela i zato sam tražila dodatnu analizu.
Koga smatrate odgovornim što ste s ovolikim zakašnjenjem pronašli svog muža čije je tijelo bilo tako blizu?
Odgovornost za nepronalaženje posmrtnih ostaka mog supruga, ili još gore, za neustupanje podataka, iako su znali da je tijelo ekshumirano, snose tri vlade Republike Srpske: Ivanićeva, Bukejlovićeva i Dodikova (iako je komisija Dodikove vlade uradila više nego obje prethodne, došla do korisnih informacija, pa bila i na tragu posmrtnih ostataka, nije jasno i odlučno locirala odgovor). Znam da sada pokušavaju špekulisati oko činjenice kako se tijelo sedam godina nalazilo na području Federacije, ali zašto to nisu rekli, posebno jer su znali da postoji šansa da se i bez njihove saradnje otkrije. Nekako se čini da su baš to i htjeli, da naprave jednu zbunjujuću i kompromitirajuću situaciju, samo to više nikome ne može proći.
Bez sumnje, veliku odgovornost snosi i ICMP, posebno za period od 2005. godine kada su u bazi imali sve relevantne uzorke za analizu.
Šta ste saznali o njegovoj sudbini? Kako su ovu vijest primila Vaša djeca?
Pouzdano se zna da je Avdo bio živ najmanje 40 dana nakon hapšenja, da je skrivan po tajnim zatvorima gdje je ispitivan od strane Mladićevih najpouzdanijih ljudi u štabu VRS-a. Postoje saznanja i o mjestu i načinu ubistva, a poznata su i imena onih koji su ga vodali posljednjih dana.
Prve reakcije djece bile su bijes i tuga, ali vremenom smo kćerke i ja počele racionalizirati i situaciju sagledavati u pozitivnoj dimenziji, jer, koliko god okrutno zvučalo, uistinu je sreća doživjeti taj trenutak. Kćerke i ja sve više sebi dopuštamo da nas obuzme osjećaj dobitka umjesto gubitka, jer mi smo barem dobili Avdine kosti, trenutak dostojanstvenog ispraćaja i mjesto vječnog smiraja gdje ćemo kad god poželimo moći otići na njegov mezar. To je san porodica nestalih i mi smo to dočekale.
Nakon njegove identifikacije pojavili su se mnogi koji su Vam pružili podršku, kao naprimjer američki ambasador. Kako doživljavate tu podršku u ovom trenutku, odnosno, da li je podrška došla tek kada ste se konačno izborili za istinu ili ste je osjećali i ranije?
Podrška američkih zvaničnika, posebno američkih ambasadora u BiH postojala je godinama. Objektivno i u cjelini gledano najveću pomoć sam imala od Amerike, odnosno njezinih zvaničnika na raznim značajnim funkcijama u BiH i Americi.
Kakvi su Vaši planovi u budućnosti? Da li ćete pokrenuti pitanje krivične odgovornosti onih koji su opstruirali Vašu plemenitu borbu i prikrivali tragove zločina nad Vašim mužem?
Trenutno nisam razmišljala o pokretanju pitanja odgovornosti, prioritet mi je pokretanje postupka protiv ubica mog supruga.
Jedino na čemu ću raditi, tj. pokušati dati svoj doprinos, u granicama mogućnosti, jeste da se proces traženja i identifikacije odvija brže. Mora se naći načina da ekshumirani posmrtni ostaci, koji su godinama ukopani kao NN, dobiju svoje ime i prezime. I mora se raditi na tome da se u državnim institucijama usvoji strategija traženja nestalih osoba u BiH.
Šta biste poručili mladim Bošnjakinjama ?
Mladim Bošnjakinjama, kao i svojim kćerkama, preporučujem:
– Od svih dunjalučkih izazova obrazovanje je najvrednije, to je jedino bogatstvo koje vam niko ne može uzeti. Zato neka vam taj izazov bude na prvom mjestu.
– Nikada nemojte da se stidite, izvinjavate ili osjećate manje vrijednim zbog nečega sa čim ste se rodile, ili za šta ste se opredijelile, a da je to u okviru ljudskih prava. Onaj ko vam napada te dijelove ličnosti nije dobra osoba i čuvajte je se.
– Ne plašite se problema, ne pravite ih, ali ih i ne izbjegavajte, već ih rješavajte.
– Nikada ne radite drugom što ne želite da se vama desi. Ne mrzite, jer mržnja je vlastiti osjećaj koji ne mora doprijeti do svog objekta, a vas može uništiti.
Peeuzeto sa:
IslamBosna.ba