srijeda 29 juli ’09
-hodoljubci: Mirsad, Zenga i Teva
-izbor transferzale i vodja puta: Mirsad, mada i Zengi prilicno poznat teren
-cilj hodoljublja: Uzivanje u prirodnim ljepotama Bjelasnice i sjecanje na ratni put
-izbor mjesta i rucka (restoran na Ledickoj rijeci): Mirsad
-izbor rucka (iznenadjenje) i narudzba istog unaprijed: Mirsad
-glavni kamerman: Zenga
Odrasli u istom gradu, nasoj Rogatici, ja i Mirsad poznavali se onako sa dzade. Kao sto je i bilo svojstveno nasem gradu, svako znao svakog onako facom il po nadimku. Nekome znas ime i prezime, nekome samo nadimak a nekome ni to ali nema veze svi bili raja i pozdravljali se pri susretanju na glavnoj dzadi ili nekoj od sporednih ulica.
Tako i ja i Mirsad nemadosmo prilike da se druzimo ranije dok ne stupismo u kontakt na ovoj nasoj lijepoj rogatica.com Druzismo se kratko vrijeme i sobzirom da otkrismo da smo obadvojica ljubitelji prirode tako se i dogovorismo da odemo jedan dan, naobdan, na Bjelasnicu. Ljeto i jest vrucina u gradu a na planini je uvijek malko svjezije i ugodnije. Ako jos volis prirodu onda odmah razumijes o cemu pricam.
Dejcice i okolinu smo odabrali iz razloga sto na taj kraj, prema Trnovu, nisam bio cak od ’93. Kad spomenuh Zengi da idemo on bijase odmah streman ko i uvijek. Neznajuci sta nas ocekuje za svaki slucaj pokupih rasklapajuce stolice i napunih poljski frizider, pa sve to strpah u gepek. Za mene je ovaj dan potpuno iznenadjenje. Od organizacije pa do svega ostalog zaduzen je Mirsad.
Nadjosmo se ujutru na Alipasinom ispred Dzamije Kralja Fahda. Odmah se dogovorismo da idemo jednim autom posto nas je samo trojica.
I evo nas vec se vozimo kroz Dobrinju u pravcu Trnova. Domalo odvajamo se desno u pravcu Igmana. Vozimo polahko i vidno raspolozeni nacinjemo svakojake teme, a imamo vazdan vremena da ih dovrsavamo. Vrijeme nam ide naruku jer je vedro i toplo. Posli koji kilometar se odvajamo lijevo dole prema Dejcicima. Ljepota zivai smjenjuje se suma u nepregledne proplanke. Ponegdje zastanemo da se ko bajagi odmorimo tj. da osejrimo i uzivamo u prelijepim ljepotama krajolika. Da je to neka svuda bi pasla stada ovaca a ovako ponegdje poneko stado. Saznajem da su cijene zemlje po bjelasnici porasle drasticno. Nekad si mogo dunum kupiti za hiljadu, dvije u vrh glave. Vise to nije tako pogotovo na mjestima gdje je dozvoljena gradnja. Uglavnom se misli na vikendice. Treba li spomenuti da iznajmljivanje vikendice po danu iznosi i preko 100 eura.
Hele polahko ukazuju se Dejcici. S lijeve strane nam ostaje restoran a sa desne vidimo skolu. Nov objekat prelijep i ne bi ga se postidjele ni velike carsije. Djeca iz Dejcica i okolnih sela tu idu u skolu, ima dosta djaka. Iznad nje na brijegu vidimo postavljaju ringispil i Mirso objasnjava da je u nedjelju teferic. Spustamo se Ledickoj rijeci i zastajemo na velikom parkingu preko cijeg puta se nalazi restoran pored same rijeke. Objekat, napravljen od balvana, kakav i pripada ovakvom mjestu. Tu je i poveca kuca pored njega a hastali poredani u hladovini pored potoka. Jedan hastal napravljen na mostu-splavu iznad rijeke. Sto slobodan ali na njemu pise rezervisano. Odaberemo fino mjesto i sjedemo da narucimo pice. Dok smo se osvjezavali Mirso je vec ugovorio vrijeme rucka poslijepodne. Naravno ujedno je i narucio sta bi trebalo biti za rucak. Vala sta god bude bicemo mu, rucku, dobre musterije poslije kojeg sahata hoda s brda nanize pa opet na brdo i tako dok nas vodic ne ispuca svoju zamisljenu transferzalu. Naravno nasoj gladi ce doprinijeti i cista ostra hava i studena voda.
Vratimo se glavnom cestom do doma tj. zgrade mjesne zajednice Dejcici i onda iza nje gore lijevo uzbrdo. Prolazimo pored par prelijepih vikendica i meni se pocese odmotavati ratni filmovi kad sam tada ovuda prolazio gladan, promrzo i umoran.
Vratim se zacas u stvarnost prolazeci preko potoka koji tece ispod mostica i tece dalje dole prema Ledickoj rijeci. Posli nekog vremena vidimo dole pored vode prelijepa mjesta za odmaranje. Umjesto nanize mi skrenusmo navisi i izbismo kod nekih objekata i nekoliko smb kontejnera. Mirso objasnjava da smo stigli u park prirode, Husremovac. Lijepo ljeti a kaze on i zimi jer su tu skijaske staze za manjim zicarama. Tu je i objekat koji sluzi kao restoran. Odatle se vracamo na cestu i nastavljamo dalje. Gledam dole prema vodi a Mirso ko da mi cita misli govori da ce mo se tu odmoriti kasnije a sad idemo gore do sela Ledici. Zengu smo vec zaduzili da bude kamerman. Poslije nekoliko stizemo na uzvisenje sa kog se vide Ledici. Tamo sa lijeve strane sela neko pravi veliki objekat i bice to vjerovatno motel. Ispod sela ugledasmo poveliki vodopad. Zasto sam ocaran njegovom ljepotom. Iznenadjujuce za mene je koliko ima vode na ovom dijelu prelijepe planine. Prilazimo vodopadu i uzivamo u ljepoti ljegovih slapova. Tamo lijevo u daljini se dobro vidi Treskavica i sela ispred nje. Vala ce mo jednom obici i svih pet Treskavicinih jezera, govorim ocaran ljepotama krajolika, valahi samo da nam nas Cober dobro prizdravi. On se gore udomacijo jos u ratu i zna planinu uglavu. Nece nam trebati bolji vodic, ako Bog da.
Vracamo se polahko nazad i donekolko spustamo dole na ono odmaraliste pored vode ispod Husremovca. Prelijepo jezerce koje je nastalo na samom izvoru pijace vode nedaleko od rijeke. Okolo nekoliko stolova tako da izletnici ne bi smetali jedni drugima. Samo poprljavo na par mijesta. Na jedno veselo drustvo ostavilo na desetine praznih pivskih flasa, na drugom kore od velike lubenice. Boze da li ce se ovi Balkanci, na Balkanu ikad nauciti kulturi. Ovi drugi Balkanci na zapadu su se naucili odmah lijepim manirima. Valjda kad su vidili da domaci ne przne i ne ostavljaju smece iza sebe onda i njih stid pa svoje smece lijepo pokupe pa ponesu kuci u kontejner.
Hele osejrimo pored onog izvora-jezerceta pa se i uslikamo sa velikom lubenicom koja se hladi u studenoj vodi. Valjda ce ovo drustvo ponijeti kore sa sobom mada se zapitam sto ce im lubenica u ovoj nedirnutoj prirodi prepunoj cistih izvora i njihovih studenih voda. Taman da si tek jeo popi dvatri gutljaja i odmah si opet gladan.
Odatle udarimo poprijeko na drugu stranu uz do prema jednoj uzvisini na kojoj se naziru stecci. Stigosmo gore taman kad nam je opet bilo vrijeme da odmorimo. Boze kako je i birvaktile svuda bilo naseljeno. Vjerovatno, razmisljam naglas, pored silnih hajducija ipak si u planini bio najsigurniji ili si od neke napasti moro izbjeci. Isto ko oni tamo sa druge strane Bjelasnice, prema Lukomiru, sto su morali birvaktile izbjeci iz Hercegovine bjezeci pred nekakom opasnoscu. Odmori i tu, da ne govorim da cijelo vrijeme muhabetimo, i krenemo dalje. Dodjosmo do kraja visoravni i ukaza se dole kotlina. Opet neka rijeka i pored nje prelijep veliki, noviji objekat. Mirso objasnjava da je rijeka Bijela, ako sam dobro zapamtio, a objekat je dom koji je Lutrija BiH izgradila za potrebe svojih radnika i njihovih porodica. Bogami je lijepo biti zaposlen u Lutriji. Sidjemo dole i malo odmorimo pored rijeke. Krenemo zatim cestom nizvodno prema mjestu odakle smo krenuli. Vec je poslijepodne i davno bilo vrijeme rucku. Stigosmo do po sahata u restoran. Opet na ono stolu sto je na vodi stoji rezervisano. Samo ovaj put rezervisano za nas, zahvaljujuci Mirsadu.
Cim smo sjeli stize osvjezenje a domalo i puni tanjiri sa korpom domaceg hljeba i svastanesta salatom. A u punim porcijama teletina, ispod saca, sa domacim krompirom. Bas tako a nikako obratno. Znam da nevalja pricati punih usta ali govorim Mirsadu da njemu prepustamo organizovanje i sledeceg naseg hodoljublja. Hodoljublja prelijepim nasim bosanskim krajolicima.
Negdje pred mrak, u povratku, smo zaustavili auto na jos jednom uzvisenju sa starim steccima i starim Turskim nisanima. Odatle puko pogled i tamo prema Jahorini i dalje.
Ja Ledicku rijeku nazvah rijekom a jeli rijeka ili veliki potok neznam. Meni se ucinila pogolema, haj uzdravlje dragi moji.
Bosno moja prelijepa li si samo da u tebi nije onijeh zulumcara…
