Rijetki su gradovi koji imaju ljude koji se druze godinama i primjerom pokazuju u kom pravcu treba ici . Bez obzira sto su Rogaticani razbacani po citavom svijetu, druzenja su moguca. Bilo da se obnavljaju ona stara ili organizuju nova. Samo tako se pokazuje ljubav i spremnost da se Rogatica nikad ne zaboravi i da se nesto ucini za nju.
Evo teksta iz knjige „Fragmenti zivota“ autora Hakije Muftica koji opisuje druzenje grupe Rogaticana pedeset godina i ta druzenja jos traju. I trajace tako dugo dok ovi nasi stari Rogaticani zive.
Imamo se na koga ugledati samo treba jos napraviti prve korake u tom pravcu
Slijedi tekst Hakije Muftica:
PET DECENIJA NASEG DRUZENJA
Bliski prijatelji redovno se svake nedelje druze u popularnoj kafani kod Goge u Sarajevu: Ahmed Sahinpasic, Hakija Muftic, Munir Jamakovic, Mesud Brankovic, Enver Lihic, Mehmed Sokolovic, Fehim Krajina, Smajo Fetahovic, Ivan Bule …
0ve godine grupa Rogaticana, bliskih drugova i prijatelja, navrsava pedeset godina neprekidnog druzenja. Svake nedjelje na zajednickom sijelu okupljamo se da se istinski ispricamo o onom sto nas interesuje, od ranijih mladenackih dana pa sve do danas. Ima lijepih uspomena, dragi dogadaja, ohrabrujucih uspjeha koji su u ono moze se reci dobro vrijeme postizani u svim oblastima zivota i rada. To je bilo doba kada su rad, stvaralastvo i zadovoljstvo svakog gradjanina bili smisao svakodnevnog djelovanja, zivljenja, optimizma, nade i teznje za boljim.
Druzinu poznatih Rogaticana cine drugovi priblizne generacije, osamdesetgodisnjaci i koju godinu vise, borci Narodnooslobodilackog rata, antifasisti, aktivni sudionici obnove ratom
unistene domovine 1945. godine, ucesnici i rukovodioci u razvoju privrede i drustvenih
djelatnosti. Vecina je rad zapocinjala u svojoj struci, a zavrsavala kao afirmisani strucnjaci
i rukovodioci preduzeca, ustanove ili druge organizacije, najcesce sa zapazenim rezultatima,
cijenjeni i uvazavani. Niko od njih nije ostavljao tragove neposlovnosti i zloupotrebe rada i polozaja. Odlaskom u penziju ponijeli su sa sobom niz priznanja za svoj rad i rukovodenje: odlikovanja, pohvale, plakete i, sto je najvaznije, opravdano povjerenje, sacuvanu cestitost i
dostojanstvo koje ih krasi i kao ljude i kao gradane Bosne i Hercegovine.
Na sijelima nedjeljom najvise dominiraju teme iz minulog vremena. Razumljivo: to su drage uspomene iz vremena kad se dosta dobro zivjelo i kad je mnogo manje briga bilo. Radili smo, kucili se, porodice formirali, djecu odgajali, skolovali, za dalji zivot spremali. Tada su medu nama u razgovorima dominirale prijatne dogodovstine (prije onoga rata!), koje su doprinosile da covjek bude opusten, radostan, veseo i zadovoljan. Tolerantni smo; ne trazimo da se slozimo, mozemo imati i razlicita misljenja, ali to ne umanjuje nase druzenje, nase kosmopolitske poglede na svijet, na drustvo, na sadasnjost. Medjusobno se informisemo i o zdravstvenim i drugim pitanjima porodice. Svi imamo uskladjene, harmonicne brakove, skolovanu i odgovornu djecu, porodicno zadovoljstvo. Onim sto su nam djeca postigla u obrazovanju, radu i zivotu istinski mozemo svi biti zadovoljni. Tu su i unucad, koja su kod vecine zavrsila skolovanje i ponos su svojih porodica. Svi su oni korisni gradani BiH ili zemalja gdje zive.
U proteklih pedeset godina mijenjala su se mjesta, dani i vrijeme sastajanja. Ranije je to bilo je u deset ili petnaest dana. Okupljali smo se porodicno, u stanovima. U godinama rada, zadovoljstva i raspolozenja isli smo u ugostiteljske objekte gdje je veselije i gdje je bila muzika, sijelili sa suprugama uz muziku i pjesmu, dugo u noc. Medju nama ima pjevaca amatera, koji za svoje i raspolozenje prijatelja zapjevaju “U Travniku na dal tabaniku”, “Evo srcu mom radosti” i druge. Posljednjih deset i vise godina, bez prekida, svake nedjelje u 10 sati sjedimo u popilarnoj kafani”Gogo” na Ciglanama, gdje smo rado vidjeni i gdje nam se i drugi pridruzuju.
U pocetku druzenja, godine 1958. bilo je nas sedam Rogaticana: Abdulah Jesenkovic, Hakija Muftic, Mesud Brankovic, Mehmed Sokolovic, Enver Lihc, Fehim Krajina, Munir Jamakovic. Svi smo bliski drugovi, pa smo se povremeno i ranije pojedinacno i grupno sastajali, druzli, oslanjali jedni na druge, razmjenjivali misljenja. To je drugarstvo iz onog vremena, kojem smo mi pripadali i kakvo de se tesko ponoviti. Poslije, pridruzili su se i drugi dragi drugovi i prijatelji: Ahmed Sahinpasic, Meho Curevac, Ejub Hasecic, Esad Daidzic, Rasim Hurem, Ismet Babic, Smajo Fetahovic, Hasan Balic, Ivan Bule, Dragan Kosoric, Mustafa Aksamija, Midhat Brankovic. Ponekad s nama kafu popiju Haris Pagovic, Alija i Mehmed Aksamija, Ivica Saric, Bogdan Tanjevic, Murat Begic, Mehmed i Ademir Kenovic i drugi. Kad iz Dubrovnika dode u Sarajevo, i Ibro Adzovic je nedjeljom s nama.
Svaki od nas s radoscu ocekuje nedjelju da se vidi s bliskim drugovima, da razgovara, razmjenjuje misljenje, zapazanja, a cuce i ispricati aktuelnu dogodovstinu i dobronamjerno se nasaliti. Kad je tu Ibro, bude rasprave o zdravlju, ishrani, skidanju tjelesne tezine, o umjerenom zivljenju i drugom. Pazljivo se saslusa svako od prisutnih. Enver znalacki, kao historicar, prepricava dogadaje, Ahmed iznosi zivotne dogodovstine tako vjesto kao da mu se to sad dogada, Mesud ga prekida pitanjima o mladosti i u sta je godine zivota potrosio, a Mehmed najcesce prica o sportu, gdje je bio najaktivniji. Fehim kao niko zna pricati o sjedaljkama i gurmanluku iz mladosti, a i sada ponekad. U njegovoj organizaciji nedavno smo u nedjelju sjedili kod Brekalovica u restoranu blizu pijace. Amir Nuhbegovic je svirao na gitari i pjevao. Pomagali su mu ostali. Veseli i zadovoljni, nakon nekoliko sati druzenja otisli smo radosni kuci, nadajuci se novom susretu.
Nismo dugo cekali: Ahmed Sahinpasic je organizovao svecani rucak i nase druzenje, obiljezavajuci devedesetu godinu zivota. Slavlje je odrzano u klubu”Saraj” u Sipskoj ulici. Vlasnik restorana Hamza Sadikovic odlicno svira harmoniku, a nas Amir gitaru, pa je veselje teklo uz muziku i pjesmu Fehima, Ivana, Dragana, Ahmeda, Munira, Smaje, Hasana i ostalih. Slavljenik Ahmed je odrzao znacajan govor kako se moze dozivjeti devedeset i vise godina zivota (Sve u zivotu umjereno) i najavio slavlje narednih godina – hele-hele. Tako je
bilo i kad su kuci stigli, veseli i umiljati svojim zenama. Ostala im je u sjecanju
dobrota, radost, zadovoljstvo … iz nezaboravnog Titovog doba, pa kao nekad,
i sada su svojim zenama odmah jos u hodniku poceli s pjesmom: “Evo srcu
mom radosti, evo zelje njegove””,””Evo sam ti draga doso, zar me ne vidis””,
“Svud me ljubis, medju oci neces””….
Trudimo se da sto vise saznamo o stanju u Rogatici. Povratnici ne mogu da se zaposle, a i drugi uslovi za zivot su dosta teski i povratak je veoma malobrojan. U gradu Rogatici evidentirana su svega 62 povratnika, a to je jedan posto u odnosu na broj stanovnika prije rata. Sadasnje vlasti deklerativno se izjasnjavaju i obecavaju pomoc za povratak, a malo na tome rade.
Iz nase grupe Rogaticana, individualno je, prema vlastitim mogucnostima, pruzana i slata pomoc. Kupio sam i poslao dva puta razne sadnice vocaka koje su u Rogatici podijeljene povratnicima i sve su posadene. Organizovan je i razgovor u “Klasu” o kooperaciji u podizanju plantaznih zasada malina i drugog voca. Vecina drugova iz grupe radi na izdavanju monografije Rogatice. Rogaticani pomazu da se u njihovom gradu ublaze posljedice nedavne agresije na muslimane, na pljackanje njihove imovine, rusenje dzamija i obiljezja, u cemu ni groblja mrtvih nisu bila postedjena. Ing. Nedzad Bubica je finansirao i organizovao popravak porusenih mezara i nisana koje su unistili, a neke polomili cetnici na Centralnom groblju Zahrid. To su i pojedinacno uradili neki gradjani. Mirsad Colic ogradio je groblje zicom. Postavljanje kvalitetne, stabilne i trajnije betonske ograde i kapije finansirao su prof. dr Faruk Jasarevic i njegova supruga Lejla, koji su uloizli veci dio sredstava. Gradjani su zahvalni jer je to trajan, znacajan dar Rogatici i njenom stanovnistvu. Ima i drugih vidova pomoci Rogaticana. Svoj se zavicaj ne zaboravlja!
Vecina Rogaticana koja je izbjegla u Sarajevo i druga mjesta zaposlila se i privredjuje. Rogaticani su od ranije poznati kao savjesni i dobri radnici, a imaju vrlinu uspostavljanja i gajenja dobrih medjuljudskih odnosa i saradnje. U preduzecima, ustanovama, obrazovnim institucijama i drugim organizacijama gdje su radili i rade zapazeni su kao vrijedni i uspjesni rukovodioci i neposredni izvrsioci u: “Svjetlosti,”, “Famosu,”, “Sipadu”, Pivari, Privrednoj komori Sarajeva, Fabrici obuce, Invest projektu, Elektroprivredi, na Medicinskom fakultetu, Akademiji scenske umjetnosti, u”Fabulasu”*”,Bemustu””, Zajednici za obrazovanje, Pedagoskoj akademiji, UMC-u, Zajednici za puteve, na Likovnoj akademiji, u Unisu, UPI-ju, RMK-u, Republickoj privrednoj komori, PTT-Telekomu, UNHCR-u, Energoinvestu, SDK-u, Krasu””, “Hidrogradnji”, ,Centrotransu”, “Vodoprivredi”, u raznim sportskim organizacijama, na Pedijatriji, u “Koprivnici”, KTK-u, na Ekonomskom fakultetu, u Pedagoskom zavodu, Fima banci, “Lakee””, G.P. “Putu”, Skupstini grada, “Feroelektru””, “Kristalu”, Raiffeisen banci, “Sprindu”, Agenciji za bankarstvo i drugim.
U ime Rogaticana koji se vec pet decenija druze u Sarajevu, Irena Bule predala je Stjepanu Mesicu rogaticku kravatu i cestitala na ponovnom izboru za predsjednika prijateljske Hrvatske.
Na nasim rogatickim druzenjima u zbiljama i salama razgovarali smo o gospodinu, mi ga zovemo drug Stipe Mesic. Bilo je to koji dan pred izbore u prijateljskoj Hrvatskoj, gdje je drug Mesic ponovno, drugi put kandidovan za predsjednika. Mi pratimo njegovu aktivnost,
interesovanje, objektivno prikazivanje prilika u Bosni i Hercegovini. Podrzavamo ga u nastojanju da medjunarodna zajednica brze i efikasnije rijesava aktuelne probleme uredenja BiH koja su u njihovoj nadleznosti. Kada je doslo vrijeme da za dva dana budu odrzani izbori, a drug Mesic, koji je drugi put kandidat za predsjednika susjedne Hrvatske, imao je i protukandidata, dosli smo na ideju da nasu zelju ozvanicimo. Znali smo da nas prijatelj i ucesnik naseg druzenja Ivan Bule ima stariju kcerku Irenu u Zagrebu, ona tu zivi i radi, i da je vec bila na takozvanoj “kavi kod predsejdnika” druga Mesica, te da se druzi s ljudima iz njegovog izbornog staba Dosla je na nekoliko dana u Sarajevo da obidje roditelje i stigla na nage druzenje o onda se vraca u Zagreb. E, mi smo je zamolili da posjeti druga Mesica i prenese nase srdacne pozdrave, neizmjernu zelju i cestitanje za ponovni izbor za
predsjednika Hrvatske. Irena je to rado prihvatila, a nas prijatelj Murat Begic donio je lijepu i kvalitetnu kravatu, kakvu su drugovi iz Rogatice u dobra vremena slobode, rada i zadovoljstva nosili. Kravatu nazovemo “Rogaticka kravata”” i napisemo cestitku drugu Mesicu za ponovni izbor za predsjednika prijateljske Hrvatske, uz zelje za dobro zdravlje, dug zivot i jos bolju saradnju Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Irena je uspjela na dan izbora doci u izborni stab, uruciti drugu Mesicu kravatu, prenijeti nase cestitke i zelje, popiti slavljenicku kafu i slikati se s hrvatskim predsjednikom. Tako su Rogaticani uz pomoc vrijedne i veoma komunikativne Irene, na nasu radost, prvi cestitali drugu Mesicu, velikom i potvrdjenom prijatelju Bosne i Hercegovine.