U narednom periodu nastojacemo da objavljujemo price iz starina a koje su tematski vezane za nasu Rogaticu. Do tih prica nije lahko doci jer je sve manje medju nama onih koji su bili njihovi sudionici ili su price prenijeli sa koljena na koljeno.
Zato molimo sve nase clanove ako imaju price i anegdote iz starina o nasim Rogaticanima da nam ih posalju i mi cemo ih rado ovdje objaviti.
Ova danasnja prica je sacuvana i zabiljezena od naseg sugradjanina Hakije Muftica i objavljena u njegovoj knjizi “Fragmenti zivota”.
Prica je ujedno i jedna vrsta anegdote iz zivota ali tako topla i vjerno nam odslikava vrijeme, zivot i odnose medju nasim ljudima.
ZOVI MI MATER DA SE HALALIM
Muhamed ef. Hadziahmetovic, imam Arnautovica dzamije, uman, susretljiv drag covjek, u svemu sto je radio uvijek je zurio. Kada bi dosao ramazan, vicina nas mladih isla je u njegovu dzamiju jer je on najbrze imamio teraviju, pa smo mi zavrsavali izlazili s teravije prije svih drugih dzamija u Rogatici.
Uz brojne vrline Muhamed efendija je imao i manu: bio je plahovit i brzo bi se naljutio. To je najbolje znala njegova dobrocudna i brizna hanuma Devleta. Nisu imali djece i njena sva briga bila je usmjerena na to da njenom Muhamed efendiji bude sto bolje. No, i pored toga desi se da je za vrijeme razmazana 1936. godine prespavala pa nije na sehur ustala i Muhamed ef. probudila. Bilo je to prvi pu t pa se na sebe ljutila. Muhamed ef. je plahovit i lju t pa nece lahko oprostiti. Kad je vidjela da je svanulo i sehuru proslo vrijeme, odluci da efendiju ne budi, neka spava duze, bice mu lakse prepostiti. U kuhinji je poslagala toboze koristeno sudje, da efendija pomisli da su ustajali i rucali. Kad je ustao i vidio da je skoro podne, pita efendija Devlet hanumu:
– sto me nisi ranije probudila? – pa ne cekajuci odgovor nastavi: – Evo, vidim ustajali smo na sehur, ama ne znam sto sam ovako rano gladan?
– Ustajali smo jasta, eno jos sudja od sehura, nisam ga stigla oprati! Nego si se ti upostio, a dugi dani ovog ramazana! – veli Devlet hanuma.
On je odgovor prihvatio kao valjan, uzeo abdest i otisao u dzamiju na ikindiju i na vaz. Vrati se i s kapije Devlet hanumi veli:
– Nadji koje dijete i posalji mojoj materi nek odmah dodje!
Devla misli da on majku zove na iftar, pa se sebi jada sta ce za iftar napraviti, i zao joj sto ranije nije znala.
– Ne zovem ja majku na iftar! ja sam toliko ogladnio da ne znam hocu li ziv akasam docekat, pa hocu da se sa majkom halalim!
DevIet hanuma pomisli da je u pitanju njegova trenu tna slabost pa kaze:
– Idi ti, efendija, u sobu, lezi! Dok te san malo prenese u tom ce i aksam, a ja odoh brzo pripremit iftar.
Devlet-hanuma, ta blaga, brizna i dobronamjerna zena, ovo je ispricala tek poslije smrti Muhameda efendije. Cuvala je godinama ovu tajnu, a mnogo cime se osiguravala da vise nikad ne prespava, pa cak i da je iz komsiluka probude ako na vrijeme ne vidi svjetlo u njenoj kuhinji!