U Tekiji su živjele dvije porodice Nalbantića. Gore na vrhu porodica starog Lutvage i dole, mislim na broju 12, porodica starog Alage. Alaga imade sina Muhameda, kog smo svi od milja zvali Rodjak, i kćer Hibu. Rodjak opet imade ženu Pašu, sinove Rasima i Kasima i kćer Adilu.
Alaga, Muhamed i Rasim
U Tekiji su živjele dvije porodice Nalbantića. Gore na vrhu porodica starog Lutvage i dole, mislim na broju 12, porodica starog Alage. Alaga imade sina Muhameda, kog smo svi od milja zvali Rodjak, i kćer Hibu. Rodjak opet imade ženu Pašu, sinove Rasima i Kasima i kćer Adilu.
Alaga imade jednog konja kog je uprezo u konjska kola koja smo mi zvali spediter. Neznam tacno zasto ali je moguce zato sto su imala gumene tockove. Cesto smo se vozikali sa Alagom kad bi on podji na svoje imanje u Kratine. Imanje mu bijase mescin na mjestu gdje kasnije izgradise nove hale Rotexove. Znali smo mu pomagati u jesen brati kukuruze, tikve i cupati repu. Nama djeci je to bilo zadovoljstvo a i znali smo da ce nas Alaga opet provozati na svom spediteru.
Alaga je negdje sedamdesetih godina iso za poslasticarem Ramadanom u Bijeljinu po paprike. Imali su autoudes i tom prilikom je Alaga pogino. Govorilo se da je Alaga bogat, imo dosta zlata i da je prije nego sto je izdaho uspio samo reci: “Zlato je u zemlji”.
Eh sad da li je to tacno bilo ili se samo carsijom pronijela prica, neznam ali je neko vrijeme to bila glavna tema koju su prepricavale zene na jutarnjim i popodnevnim kahvama a isto tako i muskarci u nekoj od mnogobrojnih kahvana. Za nas djecu je to bilo nesto kao neko cudo i isli smo da virimo da li Rodjak prekopava bascu ili trazi zlato u zidinama kuce i stale.
Tu tihu i postenu porodicu zadesila je jos jedna nesreca. Rodjakova zena Pasa, inace pomalo dusevno bolesna, je digla ruku na sebe. Nasli su je objesenu u stali.
Rodjak je radio u TPR-u tako da je brigu o njegovoj djeci: Rasimu, Adili i Kasimu morala preuzeti njegova sestra Hiba.
Rodjak i sam invalid moro se boriti da obezbijedi egzistenciju svojoj porodici. Imo je kratke tabane tako da je uvijek moro nositi specijalne cipele i kreto se kratkim koracima. Iako takav znao je i sahat prije doci na poso. Ja ga se sjecam kao alatnicara u TPR-u. Uvijek bi se raja sa njim salila a on sa onim svojim okruglim lice i na njemu prcast nos bi naoko izgledo ljut. Poceo bi rondati a inace je tesko i izgovaro rijeci. Znali smo mi da je to samo prividno, da on nije ljut i da je on po prirodi dusa od covjeka.
Borio se Rodjak i uz pomoc svoje sestre je izveo djecu na selamet. Cak je uspio i novu kucu da napravi. Najstarijeg sina Rasima zaposlio u TPR u Alatnicu.
Rasim, dobri gradjanin kako ga nas Twin nazva, bio stvarno dobar i poslusan pa je bio omiljen medju radnim kolegama.
Adila malko mladja od Rasima, mislim, bila jako mirno i povuceno dijete pa takva bijase i ko cura.
Najmladji Kasim bijase onako plahovit pa bi ponekad pomislio da se necega plasi. Ali nije jednostavno je bio takav i mi smo ga svi volili i pazili ko najmladjeg brata. Bila je to jednostavno porodica koja se sama volila, sto bi reko nas narod…
I onda dodje prokleti rat, navalise dusmani da ubijaju i progone posteni Bosnjacki narod diljem Bosne pa i sire. Upadose zlotvori i u Tekiju 19 juna ’92. Taj dan su nekako nasi Nalbantici prezivili u Tekiji krijuci se kud su znali. Dan kasnije 20 juna ’92 usmrti Rasima zlotvorski snajperista sa nove zgrade u Tekiji.
Adila i Kasim nekako utekose a Rodjaka cetnici zarobise i odvedose u logor u Rogatici. Mrtvog Rasima niko ne uspjede ukopati.
Rodjaka nekad razmijenise cetnici u Sarajevo i tu je negdje krajem ’92 ili pocetkom ’93 umro, kazu od tuge sto ne uspjede mrtvog sina Rasima ukopati, pa makar u basci.
Kasima sam sreo u januaru ’93 na Grepku. Uspjeli su i on i sesta mu Adila nekako preziviti prokleti rat.
Cujem da su se njih dvoje skrasili u Tarcinu gdje su kupili kucu.
Sad kad znam gdje su vala mi je velika zelja da ih posjetim…