Rano zimsko subotnje jutro, 03. muharrem 1431.H., 19. decembar 2009. godine, stegao mraz, toliko da hadžija Enes Hrusto, ratni vojni invalid 90%, bez noge, ne može da otključa auto, već mora da iz auta povadi paketiće, a potom kroz gepek ulazi i pali ga, ali ne odustaje od toga da ovoga dana obraduje 21 mladog žepljaka i žepku, sa paketićima za Novu 1431. Hidžretsku godinu, uz napomenu da je ovo druga godina zaredom da hadžija oraganizuje paketiće u Žepu, ovim povodom.
PAKETIĆI MLADIM ŽEPLJACIMA ZA NOVU 1431. HIDŽRETSKU GODINU I VEČE KUR’ANA U ROGATICI
Rano zimsko subotnje jutro, 03. muharrem 1431.H., 19. decembar 2009. godine, stegao mraz, toliko da hadžija Enes Hrusto, ratni vojni invalid 90%, bez noge, ne može da otključa auto, već mora da iz auta povadi paketiće, a potom kroz gepek ulazi i pali ga, ali ne odustaje od toga da ovoga dana obraduje 21 mladog žepljaka i žepku, sa paketićima za Novu 1431. Hidžretsku godinu, uz napomenu da je ovo druga godina zaredom da hadžija oraganizuje paketiće u Žepu, ovim povodom.
Paketiće su obezbijedili: Hasan ef. Alić, ima u džematu Pope, MIZ-e Kakanj, sa djecom koja pohađaju mektebsku nastavu, te još trojica hadžijinih poznanika koji ne žele da se njihova imena spominju, kako im se nagrada ne bi umanjila.
Društvo mu od Kaknja do Sarajeva pravi Benjamin Bajtarević, klanjaju sabah u džamiji Kralj Fahd, a onda sa Elvedinom, sinom velikog žepskog šehida Age Heljića, koji vozi svoga terenca i Nezimom Halilovićem Muderrisom, kreću put herojske Žepe.
U Rijekama se svraćamo kod Fadila i Rukije Kreštalica, istinskih povratnika, koji kao dobri domaćini iznose doručak, kahvu i čaj, a Fadil-aga reže stelju da je takvu ne možemo naći osim na naš kraj. Uz to se zaturio lijep eglen, te nam se Fadil-aga požali kako mu je “neobično bez mace, koju je odnio u Vlasenicu, a i mačak mu je odselio u komšiluk, te kod njega samo dođe kad je gladan…”
Oko njega skače drugi šareni mačak, koji preža komade stelja, a Rukija ga zaruži, oširu jastučićem i on se umiri na kauču, pojede dva-tri komadića stelje i poče drijemati i presti.
Žao nam je ići od ovih dobrih insana, ali valja nam svratiti i u Podžeplje, kod hadži Šaćira i hadži Ramize. Zatičemo ih u kući, dod njihov vrijedni sin Munib namiruje hajvan. Prvo uđosmo u štalu, gdje ovi vrijedni domaćini uzgajaju telad i hrane prvoklasne krave, a kravlja repa i sikirica su spremni za akciju.
Hadžinica iznosi halvu, a onda sud pod kajmakom i domaći hljeb, ljeva nam vareniku, te pravu turšiju i uz kahvu i čaj pričamo o njihovom životu, koji ima mnogo više čari nego naši životi u Sarajevu i Kaknju.
U žepskoj dolini sija sunce i nigdje, ama baš nigdje nema ni oblačka.
Dok smo se divili podžepskoj ljepoti i sunčevom blještavilu na bijelome snijegu, razgovaram sa bratom Samirom koji mi govori da u Rakovici pada jak snijeg. Ubrzo mi i moja supruga hadži Fatima prenosi isto, a oni ne mogu da vjeruju da je u Žepi pravi sunčani dan.
Svraćamo u Luke, gdje dajemo prvi paketić maloj Mešanovićki, a potom obilazimo porodicu Avdić u Purtićima, čijoj djeci uručujemo paketiće, te Džebe u Krnjićima, koje takođe raduju paketići plemenitih kakanjaca.
Sa velikom radošću obilazimo našeg hadžiju Nusreta Čavčića i njegovu hanumu hadži Sehiju, koji kao i uvijek dočekuju goste sa bogatom sofrom. Obzirom da smo već tri puta jeli, računajući i sarajevski burek koji smo pojeli usput u autu i odmah se pokajali, jer se isti ne može porediti sa domaćom zahirom, dajemo prednost tek pečenoj kukurzi i sudu pod kajmakom, nad pitom koja je tek izvađena iz šporeta, pijemo kahvu i čaj i vodimo lijep eglen.
Žurimo da stignemo na podne u žepsku džamiju, usput paketiće u Bojranicama dajemo Salihovim unukama.
Nakon podne i ikindije namaza, svraćamo kod efendije na kahvu, njegovoj djevojčici hadžija uručuje paketić, pričamo o stanju u Žepi i o problemu putne komunikacije.
U kahvani pijemo kahvu, dijelimo kulovačkoj i omanovića djeci paketiće, a potom idemo kod Nihada Omanovića na kahvu i sirnicu, gdje paketiće uručujemo njegovoj djeci. Nihadov sinčić Hajro se posebno obradovao hadžiji Enesu, koji mu svaki put donese nešto posebno.
Dok smo se selamili sa vrijednim domaćinom Nihadom i njegovom porodicom, Idriz Salkunić iza svoje kuće polaže ovcama i srdačno nas zove kod sebe, ali nam je već kasno za nova sijela. Slikam Idriza i njegovu vrijednu hanumu, da pošaljem koju fotografiju njihovim sinovima Enesu i Ibri, koji se privremeno nalaze u dalekoj Americi.
Pred ikindiju počeše prolijetati i prve pahuljice snijega.
Elvedin Heljić ima volju da vidi hadžiju Mehmeda i hadžinicu Hasku Tabaković, majku šehida Sabrije i heroja Idriza – Zelenog, jer je nekoliko godina u Americi bio u komšiluku sa Idrizom, pa ima potrebu da ih obiđe i malo popriča sa njima. Nazivam hadžiju mehmeda, ali na poziv odgovara kćerka Sabrija, koja kaže da su i hadžija i hadžinica u Sarajevu na pregledima, tako da umjesto da idemo u Slap, nakon kraćeg obilaska moje porodične kuće idemo u pravcu Rogatice.
Usput nas prati snažan snijeg, ali je put prohodan i uz lijepu priču i malo kunjanja začas stigosmo u Rogaticu.
Već je prava je mećava i zima. Klanjasmo akšam na vrijeme i proučismo Jasin, a utom stigoše Nijaz, Samir i Esad, a ubrzo i Husein Živalj sa dvadesetak učača i džematlija, sa Grasovim autobusom.
Nakon što pridošli klanjaše akšam, održan je prigodan program, klanjala se jacija, malo prezalogajilo i krenusmo put Sarajeva.
Bili smo presretni što smo ovaj sunčani, a potom snježni dan podijelili sa našim žepljacima i rogatičanima…
NHM
