Selo Rakitnica je dozivjelo u vrijeme agresije na BiH, posebno pocetkom 1992. godine pravi genocid.
Pobijene su kompletne porodice koje nema vise ko pomenuti. Tesko je prihvatiti te strasne cinjenice i utoliko je nasa obaveza da pricamo da se nikad ne zaboravi i da ih mi koji smo ih poznavali pominjemo. Gledajuci spisak zrtava agresije na rogatickoj opstini tesko zapazamo te rodbinske veze izmedju samih zrtava. Medjutim kada vam neko podastre cinjenice i otvori oci, dozivljavate sok iako taj spisak gledate vec duzi niz godina.
Sinoc sam dobio e-mail iz Amerike od nase bosanke, koja je zasnovala porodicu u Americi ali nije zaboravila ni Bosnu a niti lijepe trenutke koje je provela u Rakitnici sa njoj dragim ljudima kojih vise nema. Pa iako vise nema Hasan-begove porodice ostao je ipak neko ko se sjeca i pominje ih po dobru.
U daljnjem tekstu cu koristiti citate iz Adrianinih e-mail koje sam sinoc sa njom razmijenio.
„Prvo bih zeljela da Vas pozdavim i da Vam se zahvaim na informacijama koje ste publicirali u forumu.
Dugo sam trazila po internetu bar neku informaciju o Brankovicima iz sela Rakitinica kod Rogatice. Sve sam ih licno poznavala. To je bila rodbina mog oca sa majcine strane. Bila sam par puta na ljetnjem raspustu kod njih: Hasan-beg, bar smo ga tako zvali, Semka, Hasan-begova zena, sin Asim sa zenom koju smo svi “mlada” zvali i njegova dva sina: Emin i Nezir. Vidim poginuli su. Nazalost nemam slika. Ostaju mi samo sjecanja, na jutra sa punom soljom vruceg mlijeka i domaceg hljeba, dana u “Beregu”, branja sljiva u vocnjaku i cijedjenju krusaka za pekmez, teta Semkine pogace i pite koju je “mlada” pravila. Sjecam se Hasan-bega i… i danas ga vidim kako sjedi na minderu i mota cigaru. Bili su to vrijedni ljudi. Asim je obicno dolazio s posla i isao pravo na njivu. Sjecam se mirisa. Sjecam se, kao djeca smo se penjali na obliznji brezuljak i valjali se po travi niz brdo do kuce. Sjecam se curice, bila je mojih godina, Hasije, cesto smo se igrale. Bila je lijepa.
Ako imate nekih pitanja, slobodno pitajte. Mogu Vam bar toliko pomoci sa svojim sjecanjima, iako sam ja bila mala.
Inace sam iz Sarajeva, U Sarajevu mi je rodjen i dedo i pra-dedo. Sjecam se da je dedo rahmetli govorio da je nasa porodica preko 350 godina u Sarajevu. Moj otac je trazio neku rodbinu sa majcine strane (rano je ostao bez majke- 1945. godine), pa je nasao njih. Semka i Hasan-beg su bili neki njeni rodjaci i ja ih se sjecam, jer smo isli cesto tamo. Imena “mlade” se ne sjecam. Samo znam da je bila Asimova zena. Pricala sam sa tatom o tome, prije nego sto je umro. On mi je rekao da su svi bili zaklani. Da su Emin i Nezir zaklani pred ocima mlade. Poslije su je valjda silovali i pustili i ona je poslije toga poludjela. Mada je sve tesko povezati. Samo Bog Dragi zna sta se tu dogodilo i kako je bilo, mada cisto sumnjam da su mladu pustili tek tako.
Emin je bio moje godiste, a mi smo se zadnji put vidjeli neke 1984.
Bio je onako sitniji djecak , malo tamnijeg tena i oci su mu bile kao bademi, tamno smedje. Onako smedje kose koja se nekada presijavala malo na plavo ili bolje, svijetlo smedje. Bio mrsav, ali zilav. Znao je da se sali i da bubne. Volio je da cita. Sjecam se da sam mu ostavila par knjiga, koje nije uspio procitati dok sam ja bila tu. Bio je odusevljen sa njima. Poklonila sam mu ih.Meni su kjnizare u Sarajevu bile na dohvat ruke isto kao i biblioteke.
Nezir je bio plavo-sivih ociju, suprotan Eminu, krupan. I bio je nestasan. Cesto su ga ruzili, malo je bio na svoju ruku. Ali to je valjda djecije. Ali obojica su bili vrijedni. Emin je bio bolji u skoli nego Nezir. Ali to Neziru nije puno ni smetalo, on je bio u nekom svom fazonu.
Asima se sjecam samo po radu. Radio je uvijek. Vidjala sam ga samo kad je bio rucak ili vecera, onako za sofrom. Svi su radili, jako puno.
Sjecam se samo nekih slika koje sada, kao da sjevaju pred ocima.
Oni su zivjeli na dnu sela, u zadnjoj kuci. Zadnja gradjevina u selu bila je stala. A ispod kuce su imali vocnjak: sljive od kojih je Semka pravila pekmez i kruske… mmmm… nikada ih vise nisam takve pojela.
Jasno mi je da su se strasne stvari dogodile. I jasno mi je da se porodice jednostavno izbrisane. To je strasno, ali srecom ima ljudi, koji ako nista drugo naprave kakav popis i to ce ostati. Ostace i sjecanja na sve te ljude. Voljela bih vidjeti sada tu kucu gdje su Brankovici stanovali. I ako je neko nastanjen tamo voljela bih mu u lice sruciti: NA TUDJEM NIKADA NIKOME NIJE IZDOBRILO! I da zivi u tudjem u lokvama krvi. Samo bih to toj osobi htjela dati na znanje. Nista vise.
Zahvaljujem se jos jednom na informacijama koje ste publicirali.
S duznim postovanjem,
Adriana Lee – USA”
Nazalost nemamo nikakvih podataka o ovoj porodici, osim ovih koje nam je Adriana poslala i smrtovnice samo za rahmetli Asima koju smo objavili u oktobru mjesecu, prosle godine.
ASIM (HASAN) BRANKOVIC – Exhumacija
Obavještavamo rodbinu, prijatelje, komšije i saborce da je naš dragi ASIM (HASAN) BRANKOVIĆ Exhumacija preselio na Ahiret kao šehid 15. novembra 1992. godine, u 40. godini života. Dženaza će se obaviti u subotu, 18. oktobra 2008. godine u 14 00 sati na šehiskom mezarju KOVAČI. O Ž A L O Š Ć E N E P O R O D I C E : Branković, Hodžić, Bogilović, Alispahić, Hasanović, Tanković i ostala rodbina, prijatelji, komšije i saborci.