Evo jos jedne price , zabiljezene od naseg sugradjanina Hakije Muftica u svojoj knjizi „Fragmenti zivota“. Prica je lijepa, prije bi se reklo kao anegdota. U svakoj anegdoti ima i dosta istine jer one obicno poticu iz stvarnog zivota.
Ucenje Fatihe rahmetli Salihagi to najbolje potvrdjuje.
Za Rogaticane, pored drugih vrlina, kazu da su pazljivi, odani i istrajni supruznici. To potvrdjuje i sljedeca prica. U jednoj od rogatickih lijepo odrzavanih mahala sastale se jaranice, vec u poodmaklim godinama, na popodnevnu kafu s lokumima. Pricaju o minulom vremenu i dragim uspomenama. Nisu zaobisle ni svoje preminule muzeve, njihovu dobrotu, svakodnevnu paznju i darove koje su u raznim prigodama donosili. Malo se i natjecu koja ce sto bolje prikazati vrline svog muza i nezaboravne dane koje je s njim provela. Sve su se izredale i nisu bile skrte u pohvalama o poklonima koje su im muzevi cinili, samo Hasna suti i nicim se ne hvali.
Sta je, Hasno, sto ti nista ne pricas o svom Salki? – znatizeljno pitaju jaranice.
-Nejmam ja sta pricat o poklonima, vise ih se i ne sjecam. Meni je bilo najdraze kad se moj Salko pojavi na avlijska vrata, ja bih izidji pred njeg u avliju; nisam imala vremena ni za sta jer bi me moj Salko namah zgrabio muski u naramak, kucna vrata zakljucao i nosio pravo na dusek! Tamo smo zoru docekivali.. – uzdahne Hasna sva sjetna i potom opet usuti.
Sve zene, njih pet-sest, ustadose i u jedan glas zavikase: “Neka je rahmet tvom Salihagi!” i jos mu i Fatihu proucise. Hasna tek tada shvati da su njenog Salihage darovi bili veci i drazi od svih drugih i da se ne zaboravljaju ni u dubokoj starosti!