Još jedna priča iz starina zabilježena od strane našeg sugradjanina Hakije Muftića i objavljena u njegovoj knjizi “Fragmenti života”.
Mnoge će ova priča podsjetiti na stara vremena, naravno, one koji se mogu sjećati ovakvih dogadjaja. Akteri priče su takodjer naši sugradjani pa će možda praunuci imati priliku da pročitaju nešto o svojim precima.
Stare priče i jesu zato da se sjećamo prošlih vremena a vrlo često se iz nih mogu izvući i pouke.
Janjeća plećka za rodnu godinu – Meho Delija
Zemljoradnik Meho Delija bijaše zdrav, temeljit, snažan i nadasve radin čovjek. Sve čega se prihvati da uradi bilo je obavljeno uredno i na vrijeme. Bio je nevjerovatno otporan na hladnoću. Nikad ga nisi mogao vidjeti u kaputu. Kad je bio najhladnije, on je Rogaticom hodao u košulji, ne pokazujući ničim da mu je hladno, dok su se drugi stresali i trljali ruke jer je teška zima stezala a snijeg pod nogama škripao.
Delija nije imao dovoljno svoje zemlje pa je nadnicio kod drugih. Kako je bio poznat kao dobar radnik, imao je posla, a u sezoni zemljoradnje mnogi su cekali kad ce Meho biti slobodan da i za njih sta uradi. Doslo vrijeme kosidbe i Hakefendija pozove Mehu da sa jos cetiri kosca pokose livadu u Kolovratu, na ulazu u Rogaticu. Meho je bio poznat kosac i, ako se kosilo u grupi, neizbjezno mu je pripadalo mjesto kosibase. Ako u grupi kosaca ima onaj koji pokusa zabusavati (sporije kose, manji zahvat i drugo), kosibase takvog kosca pomjere naprijed preda se i tu je, sto bi rekli, ovaj obro bostan – mora se dobro oznojiti.
Negdje oko icindije dodje Hakefendija na livadu i bi iznenadjen da je toliko livade pokoseno. Zna od ranije da su ove livade trebale skoro deset kosaca. Pridje Delija i pita efendiju:
– Jesi li zadovoljan uradjenim ? Trebace nam jos vremena da sve pokosimo.
– Da znam da cete sve pokositi, otisao bih da vam janjca zakoljem i peceno na siniju vecras iznesem! – vise u sali veli Hakefendija.
Delija pogleda u svoje jarane, a oni shvate sta pogledom od njih trazi, blago glavom potvrdise da efendija ne vidi, a onda tek uslijedi Delijin odgovor:
Idi, Hakefendija, peci janjca za veceru! Mi cemo pokositi sve pa makar kosili i po mjesecini!
Hakefendija na to ustade i krenu prema Rogatici.
Jos se mjesec nije pomolio, a ovi vrijedni ljudi pokosise sve i krenuse na vecru u Rogaticu. Putem Delija jednom od njih dade da i njegovu kosu ponese, nista ne prica ali rukama naprijed trza. Jarani se zabrinuse sto rukama mlatara, misle da je Deliju uhvatila vrucica jer je cio dan bio na suncu:
Jesi li dobro, Meho? sto to rukama toliko trzas, da te nije vrucica uhvatila? veli jedan od jarana.
– Kakva vrucica! Vjezbam i mislim kako cu sad za sinijom janjca rastrgati i do kurjuka doci! – veli Meho Delija, pa nastavi da vjezba rukama.
Kad su dosli, Hakefendija je bio iznenadjen i obradovan sto su pokosili sve. Doneseno je janje na siniju, ali to nije bila jedina nagrada za izuzetan uspjeh u kosidbi: uz redovnu dnevnicu kosci su dobili jos jednu, pa su svi bili veoma zadovoljni. Delija je, kao i na kosidbi, imao glavnu rijec za sinijom: vjezbe rukama imale su sada prakticnu primjenu za sinijom.
Meho Delija s pravom nosi ovo prezime jer je zaista bio pravi delija u zivljenju, a posebno u jelu. Znao je da ogleda i janjecu pecenu plecku i na osnovu toga da predvidi kakva ce biti ljetina. Sto je veca plecka pred njim, to je i godina rodnija.
