Vec odavno imam namjeru da napisem pricu o nekadasnjim putovanjima na godisnje odmore kao i o velikoj zelji nas djece da se provozamo u nekom motorizovanom prevoznom sredstvu. U ta davna vremena ne bijase mnogo onih koji su imali svoj privatni auto. Sanse da se provozas u njima su bile jako male, jedino ako je neko posjedovao iz porodice auto. U mojoj porodici nije bilo takvih.
Po mom sjecanju u ta vremena, pocetkom sezdesetih godina u Rogatici su imali aute Kadra (Behlulovic) Tankovic ficu, Nezir Krajina Olimpiju crne boje, vazda uglancanu, Secan je imao cini mi se Rekorda i mozda jos koji. I to bi bilo sve.
Transportno preduzece u Rogatici koje je osnovano davne 1958. godine je pored teretnih vozila imalo i putnicka vozila. U to vrijeme oni su pokrivali siri region i odrzavali neke stalne linije koje su bile nadaleko poznate. Tako autobusi koji saobracase na pojedinim linijama dobise imena, focanski, dubrovacki, gorazdanski …
Oni koji su svoje linije zavsavali u Rogatici, bi nakon toga vozili u krug Tehnotransa i to se desavalo uglavnom u predvecernjim satima. Djeca sa Mejdana, medju kojima sam bio i ja, smo cekali taj trenutak a onda bi se uz molbu vozaca taj kratki put od autobuske stanice do baze, presrecni, provozali. Iz baze bi ponovo trcali na stanicu i cekali novu priliku. Ne mogu a da se ne sjetim nekih starih vozaca koji su nam rado ispunjavali te male djecije zelje. Rahmetli Rasim Kazic – Skoda bi zavikao kada bi me ugledao: „ Hajde uskaci rodjak“, ili komsija Zdravko Bajevic, pa onda Alija Dzambas …
Pored ovih kratkih putovanja bi dosla ona prava godisnja, kada bi se sa roditeljima putovalo na godisnje odmore. U to vrijeme se na godisnje odmore putovalo uglavnom kod rodbine u Gorazde, Cajnice, Focu, Visegrad, Sarajevo … Dakle, nigdje daleko, ali tada i ta putovanja bijahose duga bez obzira na, za danasnje pojmove, kratke relacije. Naprimjer, do Sarajeva se po starom makadamskom putu preko Romanije putovalo 5-6 sati, pod uslovom da su normalne okolnosti i da sve tece po planu. Do Cajnica se moralo presjedati u Gorazdu, pa ti je trebalo zbog neuskladjenih linija da citav dan provedes dok stignes do odredista. Ali sta je to sve prema uzivanju u voznji na „malo duzoj relaciji“.
E za takva putovanja su se pravile ozbiljne pripreme. Nigdje se nije putovalo bez pripremjljene hrane i pica. Obicno su to bile razne pite, zapecena koka ili zapecena teletina. Sve bi se to fino upakovalo za nedaj Boze, ako bi sta poslo po zlu pa se to putovanje oduzilo mimo planiranog vremena. Kasnije cete vidjeti da to ustvari nije bio glavni razlog, nego navika da se ,cim udjete u autobus, iz nekog neobjasnjivog ceifa odmah predje na hranu i pice. Da se malo prezalogaji.
Prva briga je bila kako uopste sjesti u autobus obzirom da su oni bili prolazni kroz Rogaticu i da su vozili ka Dubrovniku , Foci. Nikad se nije znalo koliko ima slobodnih mjesta pa se moralo cekati dok autobus ne stigne na stanicu. Neki bi cekali taj trenutak u redu na biletarnici a neki bi se nadali da ce biti poznat vozac i kondukter pa ce se nekako vezom ubaciti. Naravno svi vozaci i kondukteri su bili Rogaticani pa je to imalo svoju logiku.
Guranje bi vec pocelo i prije dolaska autobusa, na biletarnici ili na mjestu gdje se ocekuje da autobus stane. Obicno je to bilo na glavnoj cesti do Doma Kulture, stare Ekonomske skole. Nas djecu bi sklonili iz te guzve a ocevi bi bili ti koji su odigravali glavnu ulogu. Kada bi autobus stigao nastao bi opsti metez. Kondukter bi pokusavao da uvede reda drzeci vrata i pokusavajuci da organizuje ulazak odredjenog broja putnika. Neki bi opet usli na vozaceva vrata uz saglasnost vozaca a onda bi otvorili prozore koji su u to vrijeme bili pozamasni. Kroz prozore bi pocelo ubacivanje kofera, torbi a onda i nas djece, kako bi nas postedilo tih opasnih guzvi. Obicno bi se nekako uspjelo ubaciti jer ukoliko ne uspijete , putovanje se odgadja za naredni dan. To bi bilo veliko razocarenje jer u to vrijeme je bila po jedna linija pa ako uspijes, dobro je, a ako ne, onda sutra ponovo sve ispocetka.
Cim bi autobus konacno krenuo, zamirisalo bi na sve strane. Vadile su se pite , meso kolaci i ostali zerzevati. Hranom bi se razgonio prethodni stres oko ukrcavanja. U neka doba bi neko potegao i flasu pa bi se onda cula i pjesma, a dim od raznoraznih krdza (cigara) bi se sirio autobusom. Ranije je bilo sve dozvoljeno samo da se ne pravi kakva frka i nered.
Od tih silnih mirisova bi vrlo cesto nekima i pozlilo, onima koji bijahose osjetljivi na putovanja. Tada bi se zapomagalo prema kondukteru: „Daj vrecu“. Kondukter bi djelio plasticne kese za povracanje kako se ne bi pravio nered po autobusu.
Bilo je tu raznih anegdota. Narod je pricao, veselio se pa i svadjao.
A kad bi se stiglo na odrediste osjecao bi se veliki umor poslije “duga puta”.
Bilo je zaista interesantno, a jednom prilikom cu opisati i svoja putovanja sa cirom prema Gorazdu, putujuci u skolu u Gorazde.
Kada se sjetim tih davnih putovanja, i danasnjih, kada predjete 200km da bi nekom otilsli na kahvu, uhvati me pomalo nostalgija . Nekad davno se nije samo putovalo nego usput i druzilo, veselilo a ponekad i svadjalo. Ljudi su bili okrenuti jedni prema drugima.
Danas toga vise nema.
Pogledajte par slika koje smo dobili na CD-u:
