Irma, dobro nam došli na rogatica.com, i osjećajte se kao kod kuće. Drago nam je da ste pored niza poslova koje obavljate našli malo vremena da porazgovaramo o Rogatici, agresiji, studijima i Vašim današnjim poslovima, kao i o Prvom mjestu i zlatnoj medalji za BiH na Olimpijadi iz Mehatronike za jugoistočnu Evropu 2007 i 2009 godine. Ovaj veliki uspijeh je u stvari i bio povod našeg razgovora..
Kada se kaže Irma Berhlulović, oni koji je se sjećaju odmah pomisle na košarku, gitaru, planinu, glumu, rogatičku raju. Irme se sjećam iz Rogatice i mogu reći samo to da je Irma bila prava raja sa kojom se uvijek moglo ozbiljno popričati ali i našaliti se i zapjevati. Da, takva je bila naša Irma. Poslije završene Gimnazije Irma upisuje Mašinski fakultet u Sarajevu koji je sa uspjehom završila. Irmu danas mnogi cijene i poznaju po uspjesima koje postiže. O Irminim uspjesima na Olimpijadi saznadoh od drugih, jer je znam kao skromnu osobu koja ne voli da se havli niti da se ističe. Upravo iz ovih navedenih razloga i na ovaj intervju sam je sa teškom mukom natjerao….
Irma Behlulović ponos našeg grada!
Irma, dobro nam došli na rogatica.com, i osjećajte se kao kod kuće. Drago nam je da ste pored niza poslova koje obavljate našli malo vremena da porazgovaramo o Rogatici, agresiji, studijima i Vašim današnjim poslovima, kao i o Prvom mjestu na Olimpijadi iz Mehatronike za jugoistočnu Evropu.
Razgovarao: Mustafa FEJZIĆ
Rogatica, grad našeg djetinjstva i mladosti. Sjetite li se nekada Rogatice, vaših sjajnih igara u KK Mladosti, rogatičke raje, svirki na gitari, planinarenja?
Irma Behlulović: Mustafa, s obzirom da je ovo moje prvo obraćanje, dozvolićeš mi da iskoristim priliku i da pozdravim sve Rogatičane ma gdje bili i da im poželim puno zdravlja, sreće i uspjeha u životu.
Što se tiče sjećanja na Rogaticu, zapravo ja se Rogatice ne sjećam. Rogatica živi u meni i živjeće ma gdje ja bila. Bez obzira što sam ja veći dio mog života provela u Sarajevu (od ’83.) koji je takođe postao veliki dio mene, ja nikada neću zaboraviti da mi je Rogatica dala, prije svega osnove obrazovanja i jedno uistinu sretno i sadržajno djetinjstvo. Prije svega tu mislim na mog oca rahmetli Abdulaha, majku Murvetu i brata Muhidina i naravno na sve druge drage ljude, nama dobro poznate, koji su bili oko mene, zapravo čitavu našu čaršiju.
I to se nikako ne može zaboraviti – to u meni živi.
Rogatica je bila jedna urbana čaršija koja je odisala duhom i šarmom u kojoj je bilo mjesta za sve. I za nauku i za pjesmu i za druženje i sve ono zapravo što čini jedan normalan, sretan, urbani život, što čini da ljudi ne izrastu u ljude sa komplkesom. Nemoguće je zaboraviti sve igre pod košem – jer na to podsjećaju mnogi ožiljci “zarađeni” na utakmicama, novac nismo imale, ali srca jesmo i osvajale smo medalje.
Ne može se zaboraviti ni gitara niti učešća, tad na republičkim takmičenjima orkestra osnovne škole i značajni uspjesi, ne može se zaboraviti ni Liga mladih lingvista ni KUD u kojem smo učili prve korake folklora i glume, niti skijanje i mnoge planine, ne ne može – još mnogo toga. I zato kažem da to živi u meni jer me to formiralo, a sve dalje je prirodno, bila nadgradnja i dalji, širi slijed životnih stvari. I čovjek koji to zaboravi zapravo treba da se upita kakav je to ustvari čovjek – biljka bez korijena umire, ona se naprosto suši.
Kao što primjećuješ, imena ljudi namjerno ne pominjem jer bi popis trajao u nedogled i jer se bojim da ću nekog izostaviti, ali ne mogu ovom prilikom da ne spomenem bar troje čestitih i dobrih ljudi koji su nekako simbol određenih perioda u mom življenju i stasanju u Rogatici, a kojih na žalost više nema.
Njihovim porodicam ovom prilikom izjavljujem moje duboko žaljenje, a meni i svima nama ostaje samo ponos što smo živjeli i stasavali uz njih.
Slavnićka – oličenje poštenog djeteta, moj sjajni bek kojem sam imala zadatak “osloboditi prostor za šut”; Selim Harbinja moj prvi košarkaški trener – oličenje mladog i čestitog nastavnika, velikog i poštenog entuzijaste i Avdo Palić – oličenje dobrog i čestitog borca za pravdu, inženjera, mog prvog Predsjednika omladine i druga s kojim sam pohađala prvu političku školu u Sarajevu, tadašnjeg predstavnika omladine koji me bodrio kada nisam imala snage da podnesem putovanja vikendima u 5,00 ujutro, u Sarajevo da bismo odslušali predavanja. Čovjeka koji je u sebi imao istinsku druželjubivost i ljudskost kao što su to isto imali i Selim i Slavnićka. Zapravo sve troje su imali isti kod – mladost; na svom putu neiskvarenu ljudskost i ljubav za sve bez obzira na boju kože, rasu, boju očiju i sl. Ali…
No da ne teretim dalje, život je, na moju veliku žalost, takav kakav jeste i mora se dalje.
Neka mi mnogi drugi ne zamjere, kao što sam već rekla, nekako ovo troje ljudi su postali simbol mog perioda djetinjstva, oni su bili tri generacije sa zajedničkom crtom – oličenjem poštenosti kao uostalom i mnogi drugi kojih više nema, ali za ovu priliku zaista sam njih morala spomenuti.
Agresija na našu domovinu zatiče Vas u Sarajevu: Vi se naravno odmah prijavljujete kao dobrovoljac. Koji su bili Vaši prvi
poslovi u ratu?
Irma Behlulović: Da, rat sam provela u Sarajevu, prvi poslovi – kao dobrovoljac u Mjesnoj zajednici Skenderija, učestvovala sam na zbrinjavanju izbjeglica koje su stizale na područje mjesne zajednice Skenderija, te radila na uspostavljanju vitalnih životnih funkcija građana i pristiglih izbjeglica na području mjesne zajednice u ratnim okolnostima.
Problem ishrane stanovništva je bio veliki problem i vjerujem da malo ljudi zna da ste Vi zajedno sa grupom istomišljenika pokrenuli inicijativu za otvaranje prve dječije kuhinje?
Irma Behlulović: Tako je. Skoro na samom početku, ja sam se opredijelila za rad sa djecom. Djeca su bila najnevinija u svemu i ja sam željela da im olakšam sve što se tada moglo olakšati bez obzira kojoj su nacionalnosti pripadala. Krajem 1992.god. sa nekolicinom sugrađana pokrenula sam inicijativu te osnovala Prvu Dječiju kuhinju – za djecu do 14 godina sa područja mjesne zajednice Skenderija u kojoj se svakodnevno hranilo oko 1000 djece i oko 20 akademika grada Sarajeva, za koje sam takođe smatrala da trebamo očuvati te svaki slučajni sugrađanin ukoliko je bilo dovoljno hrane.
U cilju očuvanja psihološkog stanja te intelektualnog razvoja djece u istom objektu sa nekolicinom kolega organizovala sam rad sa djecom do 7 godina – obdanište, koje je brojalo i do 100 djece, a potom organizovala dio nastave u istom objektu za učenike do 4 rezreda iz Osnovne škole Safvetbeg Bašagić.
Taj rad Vam je dao ideju, da na tom planu uraditi više, u čemu i uspijevate?
Irma Behlulović: Početkom 1993.godine, uvidjevši da se situacija u Sarajevu užasno pogoršava,napisala sam program zbrinjavanja djece u ratnim okolnostima koji je uz pomoć jedne francuske humanitarne organizacije prezentiran u Briselu, a potom je uslijedila realizacija tog programa u Sarajevu te je otvoreno jos 6 punktova za djecu po uzoru na objekat iz Skenderije. Ovim programom je negdje oko 10 000 djece grada Sarajeva dobijalo svakodnevno ishranu.
Pored toga sam, dolazeći u kontakt sa raznim novinarima, predstavnicima Helsinškog parlamenta i sl. organizacijama, organizovala dopremanje odjeće, obuće, higijenskih sredstava, školskog pribora i sl. za djecu grada Sarajeva.
Vašu ljubav prema glumi ste iskoristili i u ratnim okolnostima. Možete li nam reći nešto više o tome?
Irma Behlulović: To je onaj trag Rogatice u meni. Zapravo sve više sam shvatala da djecu treba i intelektualno očuvati i tako su se rađale ideje. Tokom rata sam odlazila na dječiju kliniku i sa nekolicinom djece angažovane u objektu na Skenderiji održavala par priredbi odnosno posjeta za ranjenu i hospitaliziranu djecu, organizovala sam izložbe slikara i priredbe za djecu u objektu Skenderija u cilju očuvanja njihovog zdravog psihološkog stanja te niz drugih manifestacija namijenjenih tom uzrastu.
Tako sam došla i na ideju i napisala sam jednu amatersku predstavu “Mali Princ”. To je zapravo bila varijacija na temu knjige “Mali Princ”. Predstava je simbolizirala jedan krik bosankohercegovačkog djeteta, da se RAT ZAUSTAVI jer u to vrijeme je već bilo sve kulminiralo i život u Sarajevu je bio zaista užasan i nesnosan. Uz saradnju vaspitačica i djecom iz obdaništa održali smo tu prvu ratnu predstavu u tadašnjoj popularnoj Trasi (sadašnje kino Miting Point) u Skenderiji. To je nekako bio “bosanski inat”.
U ratu smo bili svjedoci mnogih tužnih momenata, od kojih će neki ostati u nama dok smo živi? Vi ste neke momente iz agresije zabilježili i pretvorili u pjesme?
Irma Behlulović: Da, bilo je jako stresnih, užasnih i tužnih dešavanja i da bih, vjerovatno se to tada dešavalo podsvjesno, sebe očuvala od svih loših razmišljanja i ostala ono što i danas jesam, nekako se ispoljavala sve više moja potreba za pisanjem. Napisala sam niz pjesama na temu rata od kojih je jedna objavljena u knjizi u Italiji, na žalost zbog ratnih dešavanja knjigu nemam. Objavljena pjesma bila je posvećena retardiranoj djevojčici Nelmi koja je u dvorištu objekta gdje sam radila teško nastradala od granate ispaljene s agresorskih položaja i koja je nakon par minuta sva u krvi i užasno raznesena od granate, izdahnula na mom krilu. Ta slika je duboko u meni i mislim da je to bio jedan od mojih najtežih trenutaka u životu.
Nelmine bespomoćne, plave oči su zauvijek tu na mome krilu…
Sigurno ste u toku agresije susretali i ljude iz rodnog grada?
Irma Behlulović: Svakako, susretala sam ih svakodnevno. Nisam vodila evidenciju, ali mnogi zasigurno pamte, pomogla sam od srca mnogobrojnim Rogatičanima, onoliko koliko sam zaista tada mogla, zapravo svima koji su znali gdje sam i koje sam usput sretala tokom agresije i obavijestavala da mogu doci. Mnogi od njih kada se sretnemo i danas zahvaljuju, ali to je zaista bilo jedino, na žalost, što sam u tom trenutku mogla pomoći. Naravno, bilo je i trenutaka kada nisam bila u prilici i koji su me tada činili beskrajno tužnom.
Danas, radeći posao profesora gdje god “pronađem” NAŠE dijete ne mogu ostati hladnokrvna, dakle i dalje nesebično i tiho bez velike pompe potpomažem, a oni to i znaju i cijene. Da se malo našalim, nekad i sa jedinicom jer znam da naša djeca mogu mnogo više. Bitno je da dođemo do cilja, a mi itekako dolazimo. Zbog toga sam veoma,veoma sretna.
Ono što malo Rogatičana zna, jeste da ste na Olimpijadi 2009 osvojili zlatnu medalju za BiH. Možete li nas upoznati o kakvoj Olimpijadi je riječ i gdje se održavala?
Irma Behlulović: Od 2006. godine ja sam prilično često odlazila u Bukurešt na edukacije iz mehatronike, jedne moderne oblasti tehnike, u organizaciji HWK Koblenz, Njemačka, a potom sam bila učesnik na tri međunarodne Olimpijade.
U periodu od 11.05. do 16.05.2009. godine, u Bukureštu je održana III Olimpijada iz Mehatronike za jugoistočnu Evropu. Na Olimpijadi je učestvovalo 11 timova iz osam država jugoistočne Evrope ( Albanija, Bugarska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Makedonija, Republika Moldavija i Rumunija).
Državu Bosnu i Hercegovinu su predstavljali učenici i profesori Srednje škole metalskih zanimanja iz Sarajeva: Nedim Dedović učenik, Haris Gurda učenik, Irma Behlulović, dipl.inž.maš. (profesor-mentor) i Elmedin Lukač,dipl.inž.maš. (profesor-član žirija) i eto, Bosna i Hercegovina je osvojila zlatnu medalju, zapravo ponovili smo uspjeh iz 2007.godine.
Iz kojih elemenata se sastojalo takmičenje na III Olimpijadi iz Mehatronike za jugoistočnu Evropu?
Irma Behlulović: Takmičenje na III Olimpijadi se sastojalo iz 4 složena segmenta : Pismeni rad iz teoretskog znanja;. FluidSIM i ispitivanje funkcionalnosti te analiza pneumatskog sistema; FluidSIM i analiza funkcionalnosti te sastavljanje elektropneumatskog shaltplana i Projektni zadatak iz oblasti automatizacije procesa.
Zaista u veoma jakoj konkurenciji i na veoma složenom takmičenju iz ove savremene nauke (mehatronike), naši učenici – čije sam mentor bila ja, a naravno u pripremi učenika mi je pomagao i moj kolega Elmedin Lukač, pokazali su izvanredno znanje i ostvarili su 97,5 od max. 100 bodova te osvojili prvo mjesto i zlatnu medalju za državu Bosnu i Hercegovinu. To je ogorman uspjeh za BiH kojeg na žalost još uvijek resorni ministri nisu svjesni, ali ja sam optimista i doći će vrijeme i za to. Treba biti strpljiv, mada vrijeme prolazi i do sada smo propustili mnoge šanse u daljoj afirmaciji.
Znamo da je teško govoriti o sebi, ali možete li nam nabrojati najznačajnije nagrade koje ste dobili?
Irma Behlulović: Najznačajnije su svakako Zlatna medalja (profesor-mentor) u ime Bosne i Hercegovine na Olimpijadi jugoistočne Evrope iz Mehatronike 2007. te druga Zlatna medalja u maju 2009. godine, a zatim slijede i veoma drage druge nagrade, kao što su: Zvanje “Uzorni mentor mladih tehničara Bosne i Hercegovine” i priznanje Zlatni točak tehnike 2007/08, ali mi je isto tako draga i nagrada sa Smotri kulturno-umjetničkog stvaralaštva Kantona Sarajevo, folklor II mjesto i moderni ples itd.
Međutim, negdje duboko u meni, najdraže su mi nagrade sretnih i zadovoljnih lica mojih učenika i njihovo iskreno “hvala” kada se okonča njihovo školovanje. Tada zaista osjetim beskrajno zadovoljstvo, toplinu i sreću.
Za kraj našeg razagovora kao što smo i počeli da završimo sa Rogaticom i Rogatičanima. Šta bi ste poručili Rogatičanima rasutim širom svijeta?
Irma Behlulović: Prvo želim da istaknem i da pohvalim tvoj rad i rad tvojih saradnika na ovom portalu, takođe želim da kažem
da sam ponosna što su mnogi naši Rogatičani zaista uspješni. Na žalost, zbog prevelikih obaveza, ne stižem da se više posvetim aktivnostima u kojima se krećeš ti i slični tebi, dakle aktivnostima vezanim za portal, ali tu sam bilo kome da trebam i bilo što da smatrate da mogu učiniti ili unaprijediti. Veoma rado ću odgovoriti.
A što poručiti, generalno, svim Rogatičanima širom svijeta?
Recimo ovako, vratiću se na neku već svoju prethodno navedenu rečenicu “biljka bez korijena umire, ona se suši”. Stoga prvo i osnovno ne treba se sjećati Rogatice nego pustiti da u nama živi, ali na jedan kulturani i vrijedan način. Fizički nismo tamo neko je otišao prije, a neko poslije, ali to ne znači da treba zatrti trag djetinjstva, mladosti odnosno starosti. Fizički ne živjeti negdje, ne znači ne biti tamo, a mi ćemo biti – samo ako prvo s osmjehom na licu, a zatim dobrim djelima, uspjesima i kulturom, pokažemo koliko zaista vrijedimo i koliko je vrijednosti poneseno iz korijena. Bez stida, bez kompleksa, jer za tim nema potrebe. Ukoliko iskažemo prave vrijednosti onda svakako možemo biti ponosni, ukoliko ne – onda se trebamo i stidjeti.
Dakle, prije svega treba biti običan i dobar što bi naši stari rekli “narodni čovjek”, čestit i radan, a rezultati će jednog dana doći. Treba biti svjestan spoznaje da imamo dvije ruke – jednu da pomognemo sebi, a drugu da pomognemo drugom. Pa tom drugom – potegnimo i onog ko je eto nekako već “zalutao”. Postignimo to, da kad u nekim drugim krugovima kažemo odakle smo, da to onaj drugi prihvati, s dubokim poštovanjem i uvažavanjem.
Duboko u sebi znam da nije samo najvažnija stvar u životu naša vlastita pobjeda. Jednako ili čak i više važna stvar u ovom životu jeste i pomoći i drugima da pobijede pa čak i ako to znači usporiti ili izmjeniti vlastitu utrku. I zaista kako kažu – “svijeća ne gubi sjaj jedino ako pali drugu svijeću”.
Nadam se da će moji Rogatičani iz svega ovoga shvatiti moju poruku.