Subota 17.04.2010
Bijaše to jedna blic posjeta našim Čakišićima, Muti i njegovoj Mirsi. Obećao jesam poodavno da ćemo doći ali nikako uskladiti vrijeme, pa u subotu odletismo nekako samo na dvatri sahata. Znao sam ja da će se rasplamsati priča, sjećanja na staru Rogaticu i njenu raju pa sam na vrijeme najavio koliko tačno ostajemo. Taj dan sam morao u treću a prije posla valja malo odspavati.
Hele, u pola deset ujutro spremni sjedamo u auto, ja, moja Esma i nasa Sumeja, ukljucujem Fatu (tomtom) koja ce nas precizno dovesti pred vrata nasih Mute i Mirse. Sad je to lahko sa ovim uredjajima a i mojoj “Fati” (Esmi) sad puno lakse. Ranije je ona morala da prati isprintanu rutu puta i da navodi kud moram voziti.
Nema guzve na cesti i u tacno zakazano vrijeme, u jedanest sati, parkiramo auto pred zgradom. Stoji vec jedna Zafira sive boje parkirana, pa parkirah i ja drugu haman istu. I po tome smo slicni sa nasim Cakisicima, imamo isti ukus sto se tice auta. Sumeja pozvoni, i dok rece sta bi, otvorise se vrata i docekase nas nasi Cakisici: Muta, njegova Mirsa i njihova djeca; Suljo i Dada.
Obradovali nam se ko ista a i mi, Bogami, susretu sa njima.
Nismo se vidjeli jos od prije rata a do ovog susreta dodje opet zahvaljujuci nasoj stranici, rogatica.com.
Mirsa i Muta su svakodnevno sa nama na stranici pod nickom, mirsa_c.
Ko zna, da nije ovog cuda od interneta da li bi ikad znali jedni za druge a zivimo eto udaljeni jedni od drugih stotinu i koji kilometar. Doduse zivimo u razlicitim drzavama.
I tako obradovani nasim susretom sa dragim osobama, ipak se malo rastuzih jer nas Muta nije bas najboljeg zdravlja. Krenulo je neke godine od upale sinusa pa udarilo u glavu, tako da je imao veliku borbu za zivot. Cak je bio, onomad, i par mjeseci u komi i bilo je kriticno ili,ili. Zahvaljujuci dragom Allahu i brizi njegove Mirse i djece, Muta je dobio bitku i oporavlja se dobro. Naravno, veliku zaslugu imaju i doktori i koji su se borili za njegov zivot. Samo je postao puno osjetljiv i kad pricamo o golgotama kroz koje smo prolazili on nemoze da se suzdrzi i pusti po koju suzu.
A dobro sam se, i to pozitivno, iznenadio kada sam cuo sta je nas Muta u toku rata ucinio za svoje Rogaticane i napaceni nas Bosnjacki narod. Ucestvovao je svakodnevno u akcijama prikupljanja pomoci koje je organizovalo udruzenje Rogaticana iz Solingena. Kako je sve to samo lijepo vodjeno u dokumentaciji koju sam jedva nekako dobio u pozajmicu. Moram sve to dobro prostudirati pa cu jednom poceti postavljati na nas forum…
I tako, dok rece sta bi, dodje skoro cetiri sata popodne. Sjedimo vec pet sahata a svima nam se cini kao da smo maloprije usli u stan.
Jedini svjedoci, da su prosli tih pet sahata nase posjete, su prazne serpe i tanjiri kao i dvije torte kojima smo skoro stali u kraj. Svi mozemo pojesti, masaAllah.
Nagovaraju me Mirsa i Esma da jos malo sjedimo ali sam neumoljiv, jer dogovor je dogovor, i velim im da zapamte dokle smo dosli u prici pa ce mo uskoro nastaviti, ako Bog da.
Sta reci drugo osim, bilo je to lijepo druzenje rogaticke raje i nadamo se skorom ponovnom druzenju Cakisica i Cengica, ako Bog da…
Muta, Mirso, Suljo, Dado… hvala vam na lijepo provedenom danu.
