Upravo ovih dana se navršava 18 godina od početka rata na prostorima Bosne i Hercegovine. Posebno dramatično je bilo u Istočnoj Bosni, u gradu Gorazdu. Na toj teritoriji je uspješno organizovana odbrana od četnicke agresije zahvaljujući hrabrim pojedincima koji su se goloruki hrabro suprotstavili neprijatelju. Sta se dešavalo u maju 1992. godine podsjetićemo se iz arhiva bosanskohercegovačkog lista „Dani“
Aprila 1992. počeo je rat u istočnoj Bosni: Foča je bila prva na udaru. Za njom su padali, jedan za drugim, ostali gradovi; jedinice bivše JNA, pomognute lokalnim srpskim stanovništvom i dobrovoljcima iz Crne Gore, pedantno su čistile svaki sokak, ulicu, selo… Bošnjaci su bježali: ostaci onih koji nisu uspjeli i danas su u masovnim grobnicama. U Rogatici je 16. maja postavljena srpska barikada u centru grada, između zgrade Općine i hotela. Time je presječena i posljednja komunikacija Gornjeg Podrinja prema Sarajevu i ostalim slobodnim dijelovima BiH; kolone izbjeglica ostale su u Goraždu – prema nekim procjenama, oko 70.000 ljudi. U tom času na višegradskoj općini ostala je slobodna Međeđa, gdje su uspostavljene linije odbrane, Bošnjaci Pala kontrolirali su Gornje i Donje Bare i Hrenovicu, Fočaci su bili u Ustikolini, dio na Grepku, Čajničani su se branili na Trebeškom brdu, Rogatičani su uspjeli zadržati nekoliko sela…
Krajem marta 1992. Murat Imamović bio je na čelu Foruma građana Goražde, koji je svakodnevno za pregova račkim stolom okupljao predstavnike SDA i SDS-a. Niko nije vjerovao da je rat moguć. Slavko Klisura, jedan od pripadnika Foruma, i danas je siguran da su prolongirali napad na Goražde bar mjesec dana, ali priznaje: “Tek kasnije sam shvatio koliko je to sve naivno bilo.”
Dr.Emir Frasto
Četvrtog maja, rano ujutro, počeo je opći napad na Goražde i sve okolne slobodne teritorije. Taj dan svi pamte. “Bio sam u Beogradu na Titovoj sahrani. Sjećam se tišine i ptica koje su se čule iako je bilo preko stotinu hiljada ljudi koji su išli u povorci. Četvrtog maja u Goraždu je bila nevjerovatna tišina. Ni ptice se nisu mogle čuti. Onda je počelo pucati. Rat je počeo”, sjeća se doktor Emir Frašto. Grad je odmah ostao bez telefona, struje, vode.
Abduselam Sijerčić Pelam:
Na početku rata pod njegovom komandom je bilo
1.700 vojnika i 120 cijevi
Abduselam Sijerčić Pelam priča: “Mi smo očekivali da se MUP-u stavimo na raspolaganje. Međutim, u MUP-u je bilo opće rasulo. Četvrtog maja u zgradi je bio samo komandir Ibro Merkez, koji je pisanom naredbom pod moju komandu stavio redovni i rezervni sastav policije. Skupljao sam čovjeka po čovjeka. Do tada sam bio komandant kriznog štaba MZ 1, dakle niko i ništa.” Treba reći da je i sam grad bio podijeljen: dio goraždanskih Srba odanih SDS-u, bio je u centru, u hotelu Gradina, a kontrolirali su i industrijsku zonu, iz koje su izvlačili zalihe i mašine.
Po gradu se pucalo iz teške artiljerije, a napad su pomagali avioni: opći pakao. Borbe na ulicama trajale su i danju i noću. Krug oko Goražda bio je zatvoren.
“Prvih mjesec dana rata uopće nisam vidjela mamu, iako ona živi u zgradi do moje. Pamtim 22. maj, kada su ušli u naše naselje. Upadali su u zgrade i odvodili ljude. Na naš ulaz nisu uspjeli ući jer smo ga bili zabarikadirali tako da ni mi nismo mogli izaći. Ja baš taj dan napravila pitu. Prvi put u životu. Potrošila sam dvije kile brašna, a bilo ga je i po podu. Ispekla hljeb, isto prvi put u životu. I sad vidim kako mu je bila lijepa hrskava korica. Tad je počelo pucati oko zgrade. Mi smo bili u podrumu, gdje smo imali jedan šporet na kome smo svi kuhali. Podrum je bio pun. Šutjeli smo i čekali. Pita se hladila. Prestalo je pucati. Otišli su. Teta Mulija je prva progovorila: ‘A gdje je ta pita?’ Svi smo se nasmijali”, sjeća se doktorica Vesna Nemec-Klisura.
Formiranje vojske
Niko neće da govori o imenima: kako govoriti o pojedincima kad su svi bili jedno. Ali kako i pomenuti herojstvo rahmetli Ferida Dizdarevića kad su mu sad roditelji, žena i djeca na ulici. Deložirani su… Većina ipak najveću ulogu u tadašnjoj odbrani Goražda priznaje Abduselamu Sijerčiću, koji je komandovao na lijevoj obali, Mensuru Ćureviću Roki, koji je sa svojim borcima pružao otpor na desnoj strani Drine, i rahmetli Mehi Drljeviću, koji je branio Kopače. Komandant štaba Teritorijalne odbrane bio je Husno Hrapo.
Za borce i komandante toga vremena historijski datum je 13. maj, kada je održan sastanak na Posestri: bili su tu rahmetli Zaim Imamović, Pelam, Nedžib Bašić, rahmetli Mustafa Muratspahić, Musa Odžak, Ahmed Balić, Mujo Peštek… Već sutradan na Sadbi je uspostavljena komanda jedinice, a četiri dana kasnije stigla je zvanična naredba općinskog štaba TO o formiranju Prve drinske brigade, u čiji sastav su ušli Prvi bataljon sa Ilovače, Drugi bataljon, koji je imao sjedište na desnoj obali Drine u Sadbi, Treći bataljon sa područja Mravinjca, Vranića i Posestre, Četvrti bataljon iz Beričke kotline, Peti bataljon sa Orahovica i Šesti paljanski bataljon. Preživjeli borci tvrde da će historija pokazati da je to bila prva zvanično formirana brigada Armije BiH u Bosni i Hercegovini. Držali su pravac prema Foči.
Prvi i jedini komandant Prve drinske brigade bio je rahmetli Zaim Imamović. Samo u periodu kad nije bio prisutan (od 1. aprila do 1. oktobra 1993. godine), mijenjali su ga prvo tadašnji načelnik brigade Nihad Klinac, a potom nepuna tri mjeseca Rašid Sobo. Prvi načelnik štaba bio je rahmetli Hamed Hadžiahmetović, zatim Nihad Klinac, onda rahmetli Edin Prljača i na kraju Edin Fejzić.
Samo nekoliko dana poslije formiranja Prve drinske, također zvaničnim aktom OŠ TO Goražde, formirane su Trideset prva drinska udarna brigada na lijevoj obali, u čiji sastav su ušli i do tada samostalni rogatički bataljoni i Četrdeset treća na desnoj obali Drine, kojoj je pripojen Čajnički bataljon. Prvi komandant 31. brigade bio je Pelam, a načelnik štaba Midhat Drljević. Četrdeset trećom je komandovao Amir Reko Makedonac, a načelnik štaba bio je rahmetli Agan Imamović. Zamijenio ga je Junuz Herenda. Krajem maja formirana je Prva višegradska brigada, u kojoj su bili i borci iz Rudog, a koja je kasnije proglašena slavnom. Njen komandant bio je Ahmet Sejdić.
Ničija zemlja
Tako je Goražde dobilo armiju, ali nedostajalo je vojnog znanja i još više oružja: samo dvadesetak posto boraca imalo je puške, a o artiljeriji tada nije bilo ni pomena. Zato su, kažu, četnici već u junu ’92. napredovali: iz pravca Foče došli su do Osanice, Preljuče i Vitkovića. U samom Goraždu na desnoj obali Drine držali su Vranjsku mahalu. Od Čajniča su nadirali preko Kolijevki i Samara i bili zaustavljeni na Trebeškom brdu. Na Ustiprači je presječena slobodna teritorija Goražda i Višegrada, pa je iz Ustiprače tenkovska kolona magistralnim putem krenula prema Goraždu. Zaustavljeni su u Kopačima.
Rasim S. je svjedok: uz smijeh govori da su to jednostavno uradili, zapalivši puščanim metkom transportere koji su bili na početku kolone!? Tenkovi su se vratili. Osim boraca iz Kopača, u akciji su sudjelovali borci Selima Pleha, koji su bili na desnoj obali, te borci sa Trebeškog brda, kojima je komandovao rahmetli Ferid Dizdarević. Oni su na skeli prešli Drinu, oko dva kilometra nizvodno od Kopača. U ovoj akciji zarobljen je prvi PAT. Kasnije, tokom ljeta ’92, samo su se branili, nastojeći sačuvati slobodnu teritoriju i zaštititi stanovništvo, dok su tek manje grupe najhrabrijih, neki danas kažu najluđih boraca, upadali u dubinu srpske teritorije i zarobljavali neophodnu municiju i oružje.
No, želja za slobodom je bila ogromna. Dva borca Prve drinske, iznervirani što neki vojno sposobni muškarci neće da se bore, upali su u Perjane i zavadili se sa kompletnim selom. Sutradan su žene došle pred komandu brigade da se žale. Jedan od pomoćnika komandanta je slučajno naišao u tom trenutku, jedva smirivši situaciju. Obećao im je da će krivce kazniti. “Pozvao sam ih na razgovor. Sjedili su pognute glave. Nisu ni pokušavali da se brane. Kritikovao sam ih i rekao im da mogu smatrati da su kažnjeni kad ne bude dva rova na Osanici.” Objašnjava kako nije mislio ozbiljno jer se radilo o dva rova na desnoj obali Drine koji su im zadavali dosta muke stalno ih držeći pod vatrom, a gotovo da im je bilo nemoguće prići. “Poslije samo nekoliko dana zvali su me iz komande”, sjeća se veselo ovaj oficir, “da mi kažu da Osanica gori. Ispostavilo se da ona dva rova više nema.”
Hrana je bila deficitarna od samog početka rata: gladovali su i borci i civili. Mevludin Ahmetspahić priča da mu je jedan od najtežih trenutaka bilo njegovo prvo ranjavanje. Ali ne zbog rane: “Brat mi je došao u posjetu i pitao sam ga: ‘Jesi li mi donio hljeba?’ Rekao mi je da ni oni kod kuće već mjesec dana nemaju ni mrve brašna.”
Te jeseni ’92, uz pratnju nekoliko naoružanih boraca, žene i oni koji nemaju puške išli bi na njive zasađene žitom. Kretali su se isključivo noću i, dok bi borci čuvali stražu, rukama su čupali žito i trpali u vreće. Sutradan bi ga mljeli na mlinovima za kafu i tako dobijali dragocjeno brašno. Hvatali su stoku koja je lutala “ničijom zemljom”, ali dešavalo se da sutradan pred komandu dođe neki seljak koji je prepoznao svoju kravu. Odveže je i odvede.
(Dani, br.255 , 03.05.2002.g)
Ovo su samo sjecanja na pocetak maja 1992.godine, tacnije 04.05.1992. To je dan kada je prvi put napadnuto Gorazde. Svakako cemo nastojati drugom prilikom da se prisjetimo i daljnjeg toka rata na ovim prostorima jer su u njemu ucesce uzeli mnogi Rogaticani.