Danas kratko govorih , prstima, s jaranom Mehom. Govorih mu o mojoj novoj avliji,obećah mu i koju sliku poslati i govoreći mu zapalih jednu moju,motanu.Vele da je zdravija od fabričke.I…
Evo,dok puših moju škiju na novoj verandi,sinu mi da mu malo dočaram moju novu avliju i bašču.I kuću.I započeh.Dok izgovorih samo dvije riječi, u mislima, : Novu ljepotu… sasu se slika ko pendžerski džam u stotine nepravilnih komada i komadića, a sve se sli ,opet, u trenu i, opet u mojoj glavi, u novopostakljeni kod Avdage stakloresca prozor , u moju pravu avliju ,u moju mahalu i u moj grad.
Procvala ruza, sto ju je mati mi zasadi kad se bijah ozenio, al ne sa jednim, vec sa desetine crvenih djula pa uzmirisali i staru supu, drvarnik i preko nje bascu, na jednu stranu te preko avlijskog zida na cestu, uz mahalu pa dalje preko Hasanagine basce na drugu stranu. Tamo Holucu.
Uzmiriso i hadzibeg i mirisi se sjedinili u jedan jag te sa bijelim, jako opranim, vodom i brezovom metlom , oblutcima avlijske kaldrme cine ljepotu da ne da use gledati na ovom ljetnom , majskom danu.
Iz ganjka s otvorenim krilima vrata ulijevaju se ,bas ko na Sastavcima, mirisi bureka pod mahramom,dje ga mati turi da malo hladne i svjeze salate od mladih krastavica, luka i paradjza.
Babo sjeo na stokrlju,na verandi i, u njemu svojstvenu tabijatu vremena i obicaja, iz bascarsijskog cibuka, povlaci use dimove Bijele Drine, casak sa njima stane, a onda , polako i natenane pocne to carobno, plavicasto uzivalo na usta i kroz obje nozdrve lagano ispustati u avlijsku havu.
Podjahkad se okrene , naceran mirisom onog sto je pod mahramom te haman neprimijetno zavrti glavom ko da veli: – Sto to ne zoves , Zejfo!Ohladice se posve!
Na drugoj strani verande sjedi moja nena , u novu katu, pokrivena stambolski iskeranom samijom ciji rubovi okiceni zelenim i zlatnim listicima igraju kolo, i sura stare priglavke i debele carape. Osurane niti bi , kasnije, svojim frisko oknanim prstima motaj u klupko , za novu zimu. Bice zimus novih carapa sa novim mustrama. Pored silteta na kom sjedi, a koji je sama prosle zime slagala, lezi Plava Morava bez filtera, sibica i pepeljara od skoljki sto ju je onomad kupila u Dubrovniku, na Stradunu, pozeljevsi da vidi denjiz.
Bijase jedan dan na Plocama i poslije klanjanja Aksama na posteciji sto je vazda uza se imade,veli da bi kuci, al da ne zaboravim svratiti u Gacko po pecenje. – Gatacko pecenje je zdravo,veli mi.
Sve se sjedinilo u jedno. I mirisi i insani i zemlja i bilje. Sve je avlija. Tekijska. Ja koliko puta to sve vidim. U danu mi se da trefiti da mi se ta vidjenja i po nekolko puta vracaju, samo uvijek obogacena necim sto vec ne vidjeh. Nekako punije i mirisnije vidjenje od onog prethodnog. I svaki put sa takvim snaznim emocijama da mi se zna priciniti ko da sam tamo.
Poslije, dugo, taj zanos drzi i nije mi svejedno , a i radostan sam da mi se makar i to desava. Neki me put ta ljepota ponese nekim sadasnjim mirisom, pojem ptice il puhanjem vjetra iz ove nove avlije. Neki put to pozelim. Nako. Ponekad to sebi pozelim u inat. Nekom?
Pozeljeh da imam onaj starinski kantar. Da imam cime izvagati moje zelje , misli, nadanja i …
Bijah , jutros, u podrumu sa unukom. Zaucini mi : – Djedo, vodi me kad sam bila mala. U podrumu joj cuvam njene stvari , nekad je to igracka, nekad samo jedna cipelica,nekad ovo ili ono, ali nesto sto joj jos uvijek pripada i sto prepoznaje kao svoje. Eto, to se njoj desilo u isto vrijeme ko i meni sta se desilo. Oboje smo pozeljeli nesto lijepo. Njoj se zelja skroz ispunila. Vidjela je i dotakla svoju Tekiju. Ja sam svoju samo vidio. A i ne vjerujem da se je to samo tako desilo. Slucajno.
Postoje , ipak,neke tajne veze medju ljudima, medju stvarima, stvarima i ljudima , bicima , vodama i vatrama .Dokucivo ili ne.
Miris vruce majcine pogace, miris jako procvjetala jorgovana iz Parka, miris mehanicarske radionice, il svjeze pilote u Sjemeckom gateru, miris kratinskih caira ili uzrasle smrce u Zasadu.
I Klanica zna zamirisati. Samo treba navakat proci pored nje.
Kad bi probruji pored Biljine radnje i Hotela, podsprajcan i pun balvana Fap 13 i kad bi Corbica kroz otvoren prozor zavici. -Bizte sputa! , narodu u pazarni dan i kad bi onda dodaj pun gas iz siroke rore auspuha sukni bi crn dim koji je isto tako znao zamirisati.
Ima ta neka nevidljiva nit sto vezuje. Mozda da je nekad i vidlljiva pa je ko paukova, al tako jaka i snazna i lijepljiva da pri svakom pokusaju otrgnuca iz te veze insan biva jos tjesnje za nju biti vezan. Sve te vise obuzimlje i sebi vuce.
Obuzela me moja prava Avlija sva. Usla ume kako sam se rodio i ne izlazi vise iz mene. U grudi mi i prsi vrucina i podnevna jara slatko i milo kazuju vremena sto bijahu i sto se sad sniju. Vreva mrsne pijace i mirisli prozuklog torotana i uzvristanog kajmaka, rika govedi na Hajvanskoj, zamor rogatickih “lasta” s jene il sobje noge . Iz trka il s vrbe. Proziva.!” Sunce zalazi Mladost se snalazi. “Kosarka. Mujica.Lambo.Nasko,Zaga…Trke. Danjske i nocne. Kratine i Munira…..
Toplik i dan danas pjeva svoju sevdalinku od ispod stijene pa preko Tabhana do Vatrogasnog.
A u mojoj avliji JOS UVIJEK, u maju procvjetaju majcini djuli.
Eto ti ,moj Meho, od mene ti nemade kad prozboriti. Nedade mi djavo da malo usutim da i ti koju reknes. Ne zamjeri mi.
