U Hakijinom voćnjaku – ROGATICA.COM

Broj pregleda: 204

Sarajevo, ponedjeljak 10 maj 2010

Jos prošle godine čitajući knjigu, Fragmenti života koju je napisao naš sugradjanin Hakija Muftić znao sam da do našeg susreta mora doći. Naravno veliki razlog tome je Hakijin voćnjak na Ugorskom o kom je on pisao u svojoj knjizi. Pisao je Hakija o svom voćnjaku sa toliko ljubavi, da sam kao baštovan i ljubitelj prirode osjetio potrebu da moram nogom kročiti u tu “Oazu mira i tišine”.

Nogom krociti i svojim ocima vidjeti.

Vidjeti i diviti se ljepoti prirode uredjenom, onako kako to mogu urediti, samo istinski ljubitelji prirode…

U Hakijinom voćnjaku

Sve je pocelo proslogodisnjim odmorom Bosni. Sazno sam na nasoj rogatica.com jos prije polaska da ce u Sarajevu biti promocija knjige Fragmenti zivota, rogaticana Hakije Muftica. Jos kada sam se u Rogatici sreo na kahvi kod naseg Irfe, sa jos jednim starim rogaticanom Mehmedom Sokolovicem vise nije bilo dvojbe da li cu ici na promociju. I tako u caskanju o nasoj Rogatici nacesmo i temu o knjigama, Monografija Rogatice i Fragmenti zivota. Rekavsi da imam namjeru ici na promociju Hakijine knjige Mehmed izvadi iz dzepa i dade mi svoju pozivnicu. Na promociju je svako ko ima zelju dobrodoso ali ovako nek znam tacno mjesto i vrijeme dogadjanja.

A svaki posjetilac promocije ce dobiti besplatno po jedan primjerak knjige i jos cemo na samoj promociji cuti od Hakije, da ako ima ljubitelja vocarstva nek ostave broj telefona i dobice besplatno sadnice. Besplatno, kad dodje vrijeme i to sadnice koje saam Hakija proizvodi za svoj vocnjak a i u velikom broju poklanja prijateljima.

Ne kaze se dzaba da ko za zivota nije sadnicu (drvo) zasadio isto ko da nije ni zivio…

I tako u jutro tog ponedjeljka 10 maja ove 2010-e godine okrecem broj Hakijinog telefona. Pomalo sam ushicen a i ko da imam malo treme jer ipak ce se sa druge strane javiti ugledni stari rogaticanin. Jos kontam stariji je to covjek, kakvog je zdravlja.

Iznenadih se u trenu i ko da spade teret sa mene kad mi se sa druge strane javi raspolozen i veseo glas. Dok se snadjoh i predstavih se, on mi odgovori da je ocekivo moj poziv jer mu je to rekao nas Web, sa rogatica.com, Abdulah Fejzic. Cesto pricaju telefonom.

Kazem sto zovem i sa druge strane cujem glas pristanka i da ce mi rado pokazati vocnjak. Kazem da meni nema veze kad god da odemo ove hefte jer nemam obaveza. Nema ni on i dogovorismo se za ovo isto jutro u 11 sati. Ja cu doci sa autom na Ciglane, na parking kod zapocete dzamije, i tu ce mo se naci. Hakija zivi tu u stanu, u elitnom naselju, dodao bih ja. Veli mi Hakija da mu je stigla sestra Hadzira Pasic iz Svedske pa ce i ona sa nama.

U 11 sati se srdacno rukujemo i vec zapocinje prica dvojice ljubitelja prirode, vocara i bastovana…

Drago mi vidjeti i Hadziru jer je dobro poznajem. Sjecam se ko dijete kada su ona i njen rahmetli muz Dervis Pasic napravili kucu u Zakuli. Gledajuci od mosta bila bi to otprilike cetvrta ili peta kuca sa lijeve strane. Odmah prije kuce ,Hakijinih, Fuadovih i Hadzirinih roditelja. Njihova roditeljska kuca je imala zidine pored same ulice. Kuca Dervisa i Hadzire je bila jednospratna i uredjena sa jako puno ukusa. Ulaz u kucu sa zapadne strane okrenut carsiji a terasa do ulice, ispred koje je bio jako lijepo uredjen cvijetnjak. Sve je bilo ogradjeno zeljeznom ogradom a pored ulice je bila jos i ziva ograda. Imali su lijep zivot koji su im uljepsavale njihove dvije sceri. Mladje Amele se dobro sjecam jer je bila generacija mog rahmetli mladjeg brata Cajeta…

Sjedamo u auto i krecemo put Vogosce odnosno Ugorskog. U veselom razgovoru proleti vrijeme za sekundu i Hakija mi veli da skrenemo lijevo sa glavne ceste i pocesmo se penjati navise asfaltnim putem. Poslije nekog vremena stigosmo pred kapiju imanja i odmah mi u oci upada vikend kuca sva obrasla zelenim stablima raznolikog voca i par arisa i jela, reko bih. Ispred kapije poveliko prosirenje pa je lahko parkirati.

Prica mi moj domacin kad je birvaktile kupio imanje svi su mu se cudili. Jos kad je zagradjivo pa ogradu pomako koji metar u svoje imanje mjestani se cudili i govorili:

Svako gleda da zauzme i ogradi koji metar vise a “ovaj” pomako ogradu podobro u svoje. On im onda objasnjavo kako treba da bude sirina kad bude prolazio asfalt i da se imaju gdje auta parkirati. Oni ga gledanli sa cudjenjem.

Otkljucava Hakija katanac na lancu koji stoji na zeljeznoj kapiji, i ulazimo u imanje. U prici prolazimo desno pored vikend kuce i ulazimo ispod u vocnjak. Moj domacin mi prica objasnjavajuci mi, i ko da mi cita pitanja sa usana.

Odmah sa desne strane ulaza nalaze se duglazia i aris pa srebrna jela. Tu je japanska tresnja pa loza. Pored vikend kuce opet loza i cvijetnjak, ruze, negdje vidjoh i jorgovan a za oci mi zape lijep tek izrasli zbunic. To je jogolo, pcelinja ljubicica, ciji listovi kad se protrljaju mirisu kao na limun. Tu je i drugo raznoliko ukrasno rastinje i cvijece.

A ispod vocnjak, red sljiva, dva reda krusaka, cetiri reda jabuka, pa slobodna sadnja,

– Nekoliko oraha, musmula, kajsija, oskorusa, nektarina, japanska kruska Nashi, francuske ribizle, kupine bez bodlja, krizane maline tajberi.

– A sljiva raznih vrsta, pocev od: rana najbolja cacanska, rodna secer cacanska, rot gershteten, kalifornijska, stenlijka, blue bri.

– Jabuke isto razne sorte: fina sardor, mej roze slatke (nema je u prodaji), stara bosanska jabuka carica, ciji jedan plod tezi do pola kilograma, pa onda autohtone sadnice iz Gorazda.

– Visnje – tresnje pocev od ranih do volouskog oka, krupne.

– Kruske, pocev od sorte nasie pa dalje…

Sve u svemu tu u vocnjaku je oko 180 odraslih stabala i desetak manjih, sto bi rekli rezervnih.

Sve je to neprskano jer Hakiji nija vazan primaran vec kvalitetan rod koji je zdrav i moze se jesti bez gulenja.

Prica moj domacin meni a ja pokusavam stagod i pribiljeziti pa se nadam da nece biti zamjrki ako budem sta i pogrijesio u nazivima jer sam ja ipak bastovan i pocetni vocar a ne baratam bas ni sa ovim stranskijem nazivima.

Utome me Hakija napusti ode sjesti na terasu ispod kuce gdje sjedi i Hadzira a ja nek razgledam pa kasnije za stolom da pitam sta me jos zanima. Prohodam vocnjakom, napravim jos koju sliku i odem i ja na terasu kod njih dvoje.

Tu jos posjedimo neko vrijeme a ranije se dogovorismo da necemo kahvu ovdje piti nego da svratimo negdje u restoran. Govorim Hakiji da nas odvede na neko atraktivno mjesto.

Odusevljen onim sto vidjeh napustismo vocnjak i krenusmo put Sarajeva pa uz Kromolj povrh porodilista, bolje reci na Poljine. Gore prelijep otmjen restoran sav u zelenilu. Zauzmemo mjesto na velikoj terasi sa prelijepim pogledom na livade Poljina. Osvjezismo se uzivajuci u lijepu vremenu, pogledu i lijepu muhabetu. Poslije rucak zapocesmo ukusnom Begovom corbom…

Posjedismo jos par sahata pricajuci o svemu i umorni od prelijepa uzivanja odlucismo poci.

Idemo kod Hakije u stan da vidim i njegove botanicke basce na velikim balkonima. A i da izaberem sadnice za mene. Imam odrijesene ruke sta god hocu. Dolaskom na prvi balkon prisjecam se ratne price iz Hakijine knjige i paradajza iz nje koji je dijelio komsijama i gladnima. A i sam je imo veliki broj izbjeglica u stanu.

Izabiram jednu sadnicu grozdza Plavca koji cu posaditi u cvijetnjak ispred kuce u Hadzicima pa da napravim hladovinu iznad hastala na zeleni. Dalje biram jednu sadnicu datule, dvije kupine bez bodlja, sadnicu hrena.

Na polasku dobijam jos tri knjige Monografija Rogatice, jedna za mene, druga Fejzicu i treca Kazicu uz napomenu da me sleduje i knjiga drugog izdanja Fragmenti zivota koja treba izaci u narednih par sedmica.

Rastajem se od njih dvoje uz obecanje da cu ljetos opet navratiti, ako Bog da.

Hakija i Hadzira, veliko vam hvala na druzenju i prekrasno provedenom danu…