Hoću u Potočare, da se poklonim žrtvama, da budem na licu mjesta. Da vidim majke, sestre, braću koji ostadoše bez svojih najmilijih, samo zato što su drugačiji, samo zato što imaju drugačija imena i što im je islam vjera. To jutro krenusmo rano iz Sarajeva ja, moj sin, Zika Vatreš i njegov sin. Sve je išlo nekako svojim tokom dok nismo stigli nekih 10-tak km od Bratunca, e tu smo upali u veliku I neopisivu gužvu. Na hiljade automobila, na stotine autobusa idu u Srebrenicu samo sa jednim ciljem, prsustvovati dženazi.
Hoću u Potočare!!
Već duže vrijeme imam jaku želju da odem 11. jula u Potočare, na dženazu nevino ubijenim, na dženazu našoj braći i sestrama.
Hoću u Potočare, da se poklonim žrtvama, da budem na licu mjesta. Da vidim majke, sestre, braću koji ostadoše bez svojih najmiliji, samo zato što su drugačiji, samo zato što imaju drugačija imena i što im je islam vjera.
Hoću u Potočare!!
Svake godine, na isti dan 11. jula, ponovo se otvori “srebrenička rana” i nadiru isti osjećaji. Ponovo se ukopavaju na stotine pronađenih Srebreničana.
To jutro krenusmo rano iz Sarajeva ja, moj sin, Zika Vatreš i njegov sin. Sve je išlo nekako svojim tokom dok nismo stigli nekih 10-tak km od Bratunca, e tu smo upali u veliku I neopisivu gužvu. Na hiljade automobila, na stotine autobusa idu u Srebrenicu samo sa jednim ciljem, prsustvovati dženazi. Autobusi iz gotovo svih gradova BiH.
Pored velikih kolona i gužvi ipak smo uspijeli doći prije početka ceremonije.
U sklopu desetog kolektivnog ukopa žrtava srebreničkog genocida dženazu za 774 identificirane žrtve predvodio je reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa ef. Cerić, a sahranu Rudolfa Hrena, katolika iz Srebrenice, fra Martin Antunović.
Komemoraciji, koja je prema procjeni organizatora okupila oko 50.000 ljudi, prisutvovali su preživjeli članovi porodica žrtava, brojni bh. građani iz gotovo cijele BiH, brojni bh. i međunarodni zvaničnici, te predstavnici nevladinog sektora i gosti iz cijelog svijeta, koji su odali počast žrtvama najvećeg zločina koji se dogodio na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata.
Dženazi smo prisustvovali i mi četvorica Rogatičana, mada smo kasnije vidjeli i Ibru Hodžića koji je bio na obezbjeđenju ceremonije. Vjerovatno je još neko bio sa naše opštine ali u onoj velikoj gužvi i vrućini nismo nikoga vidjeli…
Obilježavanje 15. godišnjice genocida u Srebrenici počelo je polaganjem cvijeća i odavanjem počasti žrtvama, a nešto prije učenjem Kur’ana, nakon čega je uslijedilo dizanje zastave i intoniranje državne himne. Izveden je i recital “Poema o Srebrenici” i poetsko-muzički performans “Srebrenički inferno”.
Sudionicima komemoracije i ukopa žrtva obratili su se mnogi domaći i svijetski političari da ih ne nabrajam i govorili već dobro poznate i davno isčitane govore.. Njihova zajednička poruka je da genocid u Srebrenici predstavlja neizbrisivu mrlju na savjesti čovječanstva, te da je neophodno učiniti sve kako bi se odgovorni za taj zločin priveli pravdi, a u BiH stvorili uvjeti za izgradnju povjerenja i prosperitetnije budućnosti.
U sklopu vjerskog dijela programa prisutnima se obratio reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa ef. Cerić, sa prigodnim govorom, a nakon toga uslijedilo je klanjanje dženaze.
Hiljade ljudi u safovima jedni do drugih, klanjaju dženaza namaz za 774 nevino ubijrnu žrtvu. 774 žrtve poslije 15 godina načiće svoj vječni smiraj. Konačno će njihovi najmiliji moći na mezaru proučiti fatihu i pustiti suzu. Suzu za prerano izbubljenom mladošću, suzu za sinom, bratom kojeg nikada neće preboljeti…
Poslije klanjanja dženaze – tabuti.
Plove zeleni tabuti na rukama svojih najmilijih. Lelulaju se kao brodići na morskoj pučini pri blagom vjetru. Sve jedan za drugim u redu. Talasaju se i blago plove, svaki ka svojoj vječnoj kući.
Tako nekako u tom stanju misli mi se vratiše u juli 1995 godine. Taj juli biješe veoma topal. Sunce je grijalo, peklo, spuštalo svoje vrele zrake na ovaj dunjaluk, a dole daleko na ovom komadiću zemlje bosanske kao da su se odvijajale scene iz džehennema. Plač, jauci, vriska male djece, pucnji, psovke, udarci, ubistva, silovanja…
Bože mili samo zamišljam kako je to bilo u ovoj dolini tuge, kada pomahnitala banda uze da puškom, nožem, batinama riješava sudbinu hiljade Bošnjaka.
Muškarci, žene i djeca se skupljaju, trče. Žene nose malu djecu u naručju. Oni što mogu hodati trče za majkom držeći se za njene dimije. Znoj lije, kipti, žeđ. Poneko nosi zavežljajčić sa ono malo stvari što je ponio iz svoje kuće.
I strah koji je prisutan kod svih.
Muškarce odvajaju, čak i djecu otimaju od majki. Majke mole nemojte mi djecu, pa njemu je tek 12-13 godina, a on, četnik je samo gurne ili udari puškom i topla krv se slijeva niz majčino lice. Nevjerica da se ovo stavrno događa, mnoge majke padaju u nesvijest, sluteći šta će se dogoditi…
Srebrenica i 11. juli izazivaju u Bošnjačkom biću žalost, tugu, traumu, slike masovnih ubistava, silovanja, etničkog čišćenja, masovnih grobnica, nepreglednog mora tabuta, uplakanih majki, supruga i male djece. Teško je ili je čak nemoguće naći riječi s kojima bi se opisali i predočili Bošnjački osjećaji naspram srebreničke golgote.
I zaista u ovoj dolini potočarskoj, u ovoj dolini tuge ima nešto u vazduhu što podsjeća na stradanje, na ubistva, na silovanja. Ima nešto, to se osjeća…
A samo mezarje je tu da svjedoči, da opominje, da podsjeća…
Hiljade nevino ubijenih. Na nišanima pišu različite godine rođenja a drugi datum isti – juli 1995.
{youtube}bGCwmCMcdTA{/youtube}
Bošnjačka krv nevino ubijenih piše historiju za buduća pokoljenja.
Nek se pamte zločini nad nevinim i golorukim.
Neka vječna opomena budu potočarski nišani.
I ovo ljeto je imalo 11 juli i sva naredna ljeta će imati 11. juli, dan kada svaki insan, svaki Bošnjak treba da je u Potočarima….
Zika i ja smo po povratku razgovarali i moguće je da iduće godine odemo u Potočare, al ovaj put dan ranije, obiđemo sve bez gužve, odamo počast ukopanim, proučimo Fatihu, a sutradan prisustvujemo dženazi. To je najmanje što možemo dati, a što žrtve genocida zaslužuju – prisustvo dženazi…
A za spavanje, ma snaćićemo se mi već nekako…
Juli, 2010 Potočari