Evo jos jedne price iz starina. Prica je stara 40 godina i mnogi ce se vjerovatno sjetiti ovog dogadjaja, pogotovu moja generacija, koja je bila prva generacija gimnazijalaca u Rogatici. Pricu mi je ispricao nas professor Huso Hodzic koji je ujedno bio i sudionik ove price zajedno sa clanovima KUD-a Slavisa Vajner Cica. Za ovakav poduhvat je trebalo imati snalazljivost i a petlje da se realizuje zamisao tadasnjih rogatickih entuzijasta. Oni su to hrabro odradili I jednom munjevitom akcijom obezbijedili Rogatici prvi poslijeratni klavir.
A kako se to odigralo saznacete iz price naseg profesora.
“Skupstina Opstine Rogatica, je pocetkom 1970 godine, donijela Odluku da se Ekonomska skola postupno transformise u Gimnaziju, posto je ekonomskih kadrova u Rogatici bilo dovoljno, a zavrsenim ucenicima Ekonomske skole bio je ogranicen broj fakulteta na kojima su mogli nastaviti svoje dalje skolovanje. Za otvaranje i rad Gimnazije kao i njeno verifikovanje morao se ispuniti odredjeni broj zahtjevnih uslova. Pored kadrovskih, morali su biti ispunjeni i neki uslovi, posebno na opremanju skole, nastavnim ucilima, koja su bila jako skupa. Medju ostalim ucilima, skola je morala imati i klavir za muzicko obrazovanje. Tada u Rogatici nije bilo niti jednog klavira, a na trzistu su bili jako skupi.
Svake godine, pa i te 1970, 04. jula, na Tjentistu je organizovana velika proslava, jugoslovenskog znacaja, povodom Dana boraca i proboja partizanskih jedinica iz totalnog okruzenja od strane njemackih vojnih snaga u V neprijateljskoj ofanzivi. Pored govora istaknutih boraca i politicara SFRJ, obavezno je organizovan bogat i raznovrstan kulturno-umjetnicki program, ciji je organizator uglavnom bila Medjurepublicka zajednica za kulturno-umjetnicku djelatnost sa sjedistem u Pljevljima. Svake godine u ovom programu ucestvovao je KUD “Slavisa Vajner Cica” iz Rogatice. Te 1970 godine u kulturno-umjetnickom programu ucestvovali su istaknuti umjetnici iz Beograda, medju kojima i operski pjevaci, koji su u ovom programu pjevali operske arije, revolucionarne i borbene pjesme. Za izvodjenje ovih pjesama bio im je potreban klavir za muzicku pratnju. Kemo Secerkadic, direktor Medjurepublicke zajednice iz Pljevalja, za potrebe programa dopremio je klavir-pianino na Tjentiste. Prije toga u jednom razgovoru sa Kemom, sa kojim sam dobro saradjivao, rekao mi je, da su od Kulturno-prosvjetne zajednice Srbije, dobili nekoliko klavira – pianina, kao nagradu za uspjesan rad na sirenju kulture na tromedji tri republike : Bosne I Hercegovine, Crne Gore i Srbije.
Kada sam video taj klavir-pianino na pozornici, sinula mi je ideja da mi njega, umjesto da se vrati u Pljevlja transportujemo u Rogaticu za potrebe Gimnazije. Sa ovom idejom upoznao sam neke clanove KUD-a, koji su odmah ideju prihvatili i dogovorili se kako da je realizujemo. Dvojica clanova KUD-a su zaduzeni da Sadika, iz Medjurepublièke zajednice, koji je bio zaduzen za klavir, odvedu negdje na pice, a ostali clanovi – muskarci, bili su zaduzeni da odmah po zavrsetku programa , kada pocne demontiranje pozornice preuzmu klavir.
Upoznali smo rahmetli Mlatisuma Vehbiju, koji je sa svojim dvotoncem na Tjentiste dovukao neke stvari za potrebe proslave, sa nasom idejom, i zamolili ga da on sa svojim kamionetom prevuce klavir do Rogatice. On je odmah prihvatio nasu ideju i stavio nam se na raspolaganje.
Poslije zavrsenog programa, kada je pocelo demontiranje pozornice, mi smo pozvali Vehbiju da sa kamionetom pridje sto blize pozornici. On je to odmah uradio, a nasi momci folkloristi i sviraci, brzo su natovarili klavir na karoseriju kamioneta, a Vehbija se odmah udaljio od pozornice i ubrzo krenuo prema Rogatici.
Kada je Sadik vidio da na pozornici nema klavira, uspanicio se. Ja sam mu prisao i slagao mu, da me je Kemo, pred nas polazak na Tjentiste nazvao i zamolio da klavir sa Tjentista umjesto u Pljevlja prebacimo u Rogaticu, jer ce trebati za program proslave povodom 06. septembra i cudio sam se kako to da i njemu nije rekao.
Sadik mi je povjerovao, a meni zbog gore ucinjenog nije bilo ni puno zao, a ni puno krivo. Ocijenio sam da cinim dobru stvar, pogotovo sto sam znao da to nije jedini klavir Zajednice. Sadik ovu moju nezlonamjernu smicalicu nije mogao provjeriti, jer tada nije bilo mobitela, a telefonske veze nisu dobro funkcionisale.
Sutradan me je Kemo nazvao, napao me i rekao da klavir odmah prebacim u Pljevlja. Kemo je bio dobar covjek i veliki entuzijasta na planu sirenja kulturno-umjetnickih djelatnosti na podrucju Medjurepublicke zajednice. Mnogo je doprinjeo i afirmaciji naseg KUD-a, a mi smo se njemu revansirali nasim nastupima na prostoru Zajednice i sire, sa dobrim programima.
Ja sam mu tada rekao zasto nam treba klavir, a da ako nam ga on ne pokloni, da nam posalje fakturu koju mu mi ne mozemo platiti ili da posalje revers za klavir. On je ubrzo poslao revers, koji sam ja potpisao i sa pismenom zahvalnicom ga vratio.
Kratko je bio ljut na mene, da bi mi jednom prilikom rekao, neka si to uradio, isto bih uradio i ja da sam bio na tvom mjestu.
Tako je stigao prvi poslijeratni klavir u Rogaticu u njenu Gimnaziju i sluzio svojoj svrsi sve do ovog zadnjeg nesretnog rata. Kakva je njegova sudbina sada, to ne znam, znam da je dobro koristio kako u nastavi, tako i u vanskolskim aktivnostima.
Napominjem da je u Rogatici izmedju dva Svjetska rata bilo nekoliko klavira, ali svi su unisteni u ratnim dejstvima.”
