Rogatica i Žepa, petak 30 juli 2010
I tako, poselamismo se sa starim Mušanom i on krenu preko Mosta na Žepi, brdu u svoje Ribioce a mi nazad prema centru Žepe ili džamiji gdje smo ostavili auto.
Samo proći ce jos koji sahat dok mi prevalimo taj kratki put, od desetak minuta, jer nam valja sad svratiti kući kod Šabana Kulovca. A odmah znam kad krene priča teško ce joj biti kraja jer imamo ja i ovaj dobri Žepljak o čemu pričati i to naširoko.
Prvo cu ga upitati za zdravlje i jel se imalo naviko na zivot bez njegove rahmetli Osmane, koja onomad umrije. Onda cu ga pitati za njihove sinove a moje drugove iz djetinjstva, Benu i Cazima. Majka im, rahmetli Osmana, je moja komsinica iz Gracanice, scerka rahmetli Nazifage Hodzica. Mnogi ce ga se bolje sjetiti kao portira iz Rotexa. Nazifaga bijase mucki ubijen u onom zlotvorskom cetnickom napadu na lijevu obalu Rogatice, na Gracanicu, 19 juna 1992 godine.
Ja i Beno smo se igrali skupa i druzili jos od malih nogu. Sa Cazimom opet drugovah kasnije, na nekoj od radnih akcija
Onda ce prica krenuti o ratnim vremenima kad sam opet drugovo najvise sa Sabanom. Ne bih ovom prilikom puno o tome jer sve ima lijepo zapisano na forumu nase stranice u temi: Ratna svjedocenja, pa onda u mojoj podtemi: Preko Cerske, Srebrenice, Zepe, Gorazda…
Dalje ce prica krenuti o vocarstvu i poslije dobrog uvoda krenucemo ja i Saban u obilazak njegovog vocnjaka. Jos iza stola gdje sjedimo vidim da su se grane, iako poduprte, savile do zemlje od silnog roda. Rodila miva ove godine dobro u Zepi. A koje to godine i nije u ovom pitomom iako planinskom kraju.
Hodamo vocnjakom i Saban mi zanosno i to sa ponosom prica o samim vockama:
Vidis ovih nekoliko stabala sljive to ti je ta i ta rana vrsta pa onda ove su ti te i te kasne…
Red dva sljiva, pa red dva jabuka, pa onda red dva krusaka, red dva tresanja i visanja… a pukli dugacki redovi.
Dugacki redovi ko na Zetri gdje narod ceka da ga Turabi pomiluje i rukuje se sa njima…
Da ja ne zaboravim reci da nas je nas domacin Saban dobro doceko i pocastio, svim i svacim, i jos nas je pozivo da ostanemo na konaku. Medjutim posto nisu posli dedo Mumin i Belmo sa nama druzina nehtjede zakonaciti. Odmah sam ih uslovio da nece sa mnom iduce godine zijaretiti Zepu i njen lijepi krajolik ako ne obecaju i ne pripreme se za konak.
Necu ja vise ovako, malo je meni samo naobdan u Zepu. Hocu ja makar na dva, tri dana.
Kako vec imadoh u posjedu prvu Sabanovu knjigu: Zepa 1992-1995 tako ovaj put dobih i drugu: Zepa Kroz historiju zivota i adeta. I to jos sa posvetom.
Proletise sahati a mi hocemo jos malo svratiti kod efendije Zepskog i malo dole na Slap. Da vidimo kako izgleda jezero bez vode jer je pustana brana zbog odrzavanja hidrocentrale.
I tako poselamismo se sa nasim Sabanom i krenusmo dzamiji a u rukama nosimo kese sa sljivama, jabukama i kruskama…
