Novogodišnje praznike će mnogi naši ljudi provesti daleko od svog zavičaja. Želim vam svima da se lijepo osjećate. Ako poželite da se prisjetite zavičaja, ja vam nudim veći broj fotografija iz zimskog perioda u našem kraju.
Kada putujem iz Sarajeva u Gođenje, obično to bude sa Fikretom Čavčićem.
Ovog puta sam doživio sve ono što se može doživjeti u zimskom periodu.
Bio je pravi zimski dan. Ujutro u Sarajevu je bilo maglovito, a onda se na
Romaniji pojavilo sunce. Pravi starinski zimski ugođaj. Bilo je izuzetno hladno.
U Sokocu je bilo -210C. Na izlasku iz Sokoca Fikretov kombi je stao.
Fikret je odmah znao šta je. Rekao mi je da se zgusnulo dizel gorivo i da ne
može doći od rezervuara do karburatora. Pozvao je nekog mehaničara,
koji je potvrdio Fikretovo mišljenje i odšlepao ga je do benzinske pumpe.
Rješenje je bilo da se kanta sa gorivom stavi u kabinu i odatle je crijevom
spojena sa karburatorom.
Dok je Fikret pripremao kombi putnici su se zabavljali na svoj način. Unučadi Mevle Avdić se nisu uplašila. Radovali su se što idu neni. Bili su dobrog raspoloženja.
Ja sam svo vrijeme bio sa rođakom Hasanovićem iz Podžeplja.
Nismo jedan drugog prepoznali, jer se nismo vidjeli više od 30 godina.
Malo nam je bilo vremena da o svemu popričamo. Posebno smo se zadržali
na sjećanju na njegovog brata Mustafu, kojeg sam dobro poznavao.
Vrijeme nam je brzo prolazilo. Nije bilo nimalo nervoze.
Preuredio je i prilagodio Fikret kombi klimatskim uslovima.
Ja sam zadužen da pazim da se kanta sa gorivom ne prevrne,
jer sam sjedio pored Fikreta.
Brzo smo stigli u Han-Pijesak. U Pijesku je bilo previše pusto i tiho,
Nije bilo vozila na ulicama, a i pješaci su rijetko pojavljivali.
Prava radost je bila kada smo došli u Komnicu. Beskrajna bjelina i
odsjaj kristala snijega na zimskom suncu je ljepota koju treba doživjeti.
Prava radost i ushićenje u duši je bilo kada smo došli u Rijeke.
Svaka kuća je bila posebna radost. Poslije Bog zna koliko vremena osjećam
potpunu sigurnost i toplinu rodnog kraja. Svaka ova kuća mi je radost i siguran
sam da bih u svaku dobrodošao. Kako je lijep osjećaj da se nije u tuđini,
da se nije među nepoznatim i nesigurnim ljudima. Ovdje mi je u glavi počela
djelovati neka nova pamet, neko novo razmišljanje.
Želio sam da vidim što više poznatog, da se još više uvjerim da je ovo stvarnost
a ne neko od bezbrojnih maštanja o putovanju kroz rodni kraj.
Obradovala me je raskrsnica kod kuće Fadila Kreštalice. Ista je kao i uvijek.
I kuće su, doduše drugačije, ali na istom mjestu.
Nisam znao da li da gledam nazad u Rijeke, u Fadilovu kuću i ljude koji su bili i
nešto radili oko auta, a likovi su mi bili poznati i dragi, ili da gledam naprijed.
Radovao sam se da vidim mjesto u Podplanama gdje sam zapamtio da je bila
pilana, željeznička stanica sa dva kolosijeka, dvije prodavnice, stambene
zgrade, manipulacija, garaža za lokomotivu. Pomiješalo se sjećanje iz
davnine i stvarnost. U sjećanju su se smjenjivale slike promjena. Mjesto pruge
došla je kasnije cesta. Drvene kuće su zamijenile zidane. A sada!
Pojavile su se samo zidine nekih spaljenih kuća i sablasna pustoš.
Pokušavao sam oživjeti sjećanja i postaviti svaku kuću na mjestu gdje je bila.
U meni je taj pokušaj izazvao ushićenje, a onda tugu.
Stvarnost je ipak jača i uz to gorčina u duši golema.
Ćutao sam ko zaliven. I ostali u kombiju su ćutali. To mi je godilo.
Čuo sam poneki usklik djece kako je lijepa kitina na homorama i jelikama.
Nestvarna ljepota snijega i šume me je potpuno zaokupila. Pratio sam svaki
metar puta. Što smo išli dublje u šumu sve mi je to postalo ljepše.
Radost me potpuno zaokupila. Duša je postajala puna ljepote i zadovoljstva.
Gledao sam ne trepćući, da bih što bolje vidio svako drvo, svaki grm pokriven
snijegom. Sve je ovdje kao što je bilo i uvijek.
Čak postoji i prtina iz Gaćica prema Stoboranima.
Put kroz šumu se nije promijenio. Ovakvog ga pamtim. Srce mi ubrzano kuca,
očekujem nove radosti i nove susrete sa nečim što mi je oduvijek drago.
I zaista, evo nove radosti! Skretanje za Podžeplje. Krenuo je i Fikret tamo.
Put prema Podžeplju je put kroz čarobnu šumu.
To je ona šuma koju ima samo naš kraj. Kristalno čisti snijeg,
zasljepljujuća bjelina i omamljujuća zelena boja drveća.
Kod škole u Podžeplju mješavina bola zbog zidina i radost zbog novih kuća i škole.
Tu radost pojačava susret sa dragim osobama koje se raduju svakom ko dođe.
Prilika je to da se upita za zdravlje, za život, za … Raduju se Fikretu.
Jer je on sigurna veza između njih i mnogih njihovih koji su u Sarajevu.
Uvijek šalju jedni drugima ponešto.
Da se i jedni i drugi obraduju, da se ohrabre.
Ni ja više ne šutim. Pričam nešto, želio bih da se javim da ova šuma i ova ljepota
zna da sam tu. Da se radujem svemu. Kod raskršća za Brložnik,
pitam Fikreta o Brloždanima. Priča mi nešto Fikret, a ja sam već i zaboravio
šta sam ga pitao. Gledam očaravajuću ljepotu šume.
Po ko zna koji put se divim snjeznim ukrasima na drvecu.
Potpuno mi je sada jasno zašto se ovo zove Ledeni do.
Pa to je zaleđena ljepota! To je neviđeni čarobni nakit okićenog drveća.
Usporio sam disanje. Da se uvjerim, da sam potpuno siguran da je ovo Riza.
Da je ovo skretanje za Gođenje. Da sam blizu rodnog sela, da sam već na
terenu gdje sam provodio svoje djetinjstvo, gdje sam doživljavao roditeljsku
ljubav i brigu, gdje sam se družio sa rođacima kojima sam želio samo nešto
dobro uraditi, samo ih nečim obradovati.
Ne mogu dočekati da se otvori zavjesa, da nestane ove šume, da se pojavi
prostrane livade Podmaćehe. Gledao sam svaki kutak, za sve me nešto veže.
Svaka stopa je svjedok i čuvar moje nekadašnje sreće i mladosti.
Zbog silnog uživanja i radosti nisam ni primijetio da sam prošao Podmaćehu,
stalno gledajući od Mršića do Brložnika, Strmice … Grob i hajr na Klancu me
podsjetiše da je selo tu. Tu je Gvozd, gdje sam se bezbroj puta osvježio
ledenom vodom. Tu je Maćeha gdje sam …
Pričao sam Fikretu doživljaje iz djetinjstva iz Paljike, Ljeljenice, Zalitica… Fikret me nije slušao. To me je obradovalo. Pa ja to ne pričam njemu, nego sebi. Rampa kao i uvijek. Lijepa, draga. Sa ovog mjesta sam bezbroj puta nekuda odlazio. Ovuda sam se bezbroj puta odnekuda vraćao. Uvijek više sretan nego prošli put.
Sa Rampe sam sam silazio polahko. Zagledao se u sve oko puta. Samo pustoš. Ogoljele zidine nekadašnjih kuća i klanica djeluju sablasno. Tokom ljeta pavita, žara i ostruga zaklone zidine pa i ne izgledaju toliko tužno i jadno. Sada mi to izgleda kao sklonište duhova. Prisjetim se naroda koji je tu živio. Iznenada stanem i očekujem da se neko od njih pojavi. Onda se uplašim i krenem dalje. Pogled ponovo leti na zidine. U glavi mi metež, zbrka. Nisam siguran da li je to stvarnost ili moja mašta ili možda ružan san.
Uporno sam tražio nešto što je isto kao i nekada. Tražio sam jaku povrdu da sam u rodnom selu. Stigao sam do Rakovca. Vidim isti je kao i nekad. Od srca sam se obradovao. Gotovo da sam potrčao da dodirnem vodu, da se uvjerim. Dok sam držao ruku u mlazu vode iz rora osjetih toplinu. Voda nije onaliko hladna koliko sam očekivao. Želio sam da me hladna voda osvijesti da me povrati potpuno u stvarnost. Poprilično dugo sam držao ruku u vodi, kao da sam se zahvaljivao vodi na njenoj toplini, na njenom neočekivanom milom dočeku. Izmakao sam se i sjeo na ogradu. Nisam skidao pogled sa mlezeva vode iz rorova. Bio sam beskrajno sretan. Onda mi je pogled nekontrosano krenuo dalje. Redale su se ruševine kuća Omerspahića, Žigića, Halimana… Opet košmar u glavi. Opet pogled neumoljivo traži nekog da se javi. Misli negdje odlutale, a pogled se ponovo zadržao na mlazu vode iz rora. Kroz tešku i mučnu tišinu čuo sam blagi romor vode. Tišina je zagušila i taj zvuk, a onda kao da mi neko govori:
– Pa ovo su suze ucvijeljenog i prognanog gođenjskog naroda.
Uhvatio me je grč od straha. Sam sebi sam rekao:
– Subahanalah! Šta je ovo? Jesam li ja poludio?
Skočio sam sa ograde. Okliznuo se na led. Pao sam na koljena i dočekao se rukama. Onda pogledao da me ko ne gleda i brzo se udaljio od vode.
Stvarnost je neumoljiva, teška, sumorna. Svuda okolo ruševine. Na ruševine kuća sam se već nekako i navikao. Ogromne zidine Doma me posebno dirnuše. Sjetih se priča starijih, koji su mi pričali kako je cijelo selo nekada ugrađivalo sebe u ovaj Dom. Svi smo bili ponosni na dom. Bio je to simbol snage, zajedništva i gordosti jedne generacije, jednog vremena. Sada je to simbol sramote tog vremena, simbol nečuvene prevare i podvale. Ogoman je to spomenik neljudskosti i divljaštva. Neuništiv je to spomenik poremećenim umovima.
Nailazim na pušnicu. Sjećam se je. Izaziva radost u meni. Vuče me da priđem bliže, da se podsjetim na neke detalje, na neke davne događaje. I dok me polahko obuzima sreća i nadanje, odjednom vidim nakrivljen krov. Gotovo da se srušio. Opet opomena. Opet zlokobna poruka koja je dopirala iz gotovo zatrpane peći: Ne prilazi! Glava mi je klonula! Sramota me dokrajčuje.
Malo sam odstajao i posmatrao, a onda se udljio.
Taman malo dođem sebi. Taman se osvijestim, a onda novi neželjeni susreti. Nisam ni primijetio, a već sam poprilično dugo stajao pored jedne zidine. Podignute glave sam netremice gledao u vrh dimnjaka. Očekivao sam da se pojavi dim. Očekivao sam da se neko javi. Od dugotrajnog gledanja u vrh dimnjaka osjetio sam zamor i kao da se pojavio tračak dima. To me silno uplašilo. Trznuo sam se i ugledao sumaglicu koja se polako spuštala. Opet sam sebi rekao: subhanalah. Išao sam kroz selo oborene glave. Gledao sam u put kojim sam koračao. Izgledalo mi je sve poznato i drago. Uživao sam u tome.
Tišinu tmurnog zimskog dana parao je traktorski motor. Iz Potkojnice se vraćao Ibro. Bio je, kao i uvijek nasmijan i spreman za cirkušenje. Na traktoru je bio i Edmer. Nekom je nešto glasno obajašnjavao.
Pridružio sam se Ibri i Osmi. Vozili su đubre. Htio sam skrenuti razgovor na nekadašnje voženje đubreta u sahonama sa kanatima. Nije me Ibro slušao. Uporno i dosadno je tražio da ja uzmem lopatu i tovarim đubre. Da vidim šta je to i kako je to raditi. Nije prihvatao moje objašnjenje da sam to bezbroj puta radio i da znam šta je to. Shvatio sam da je želio da ja počenem tovariti đubre, a da mi on onda prigovara. Da mi prišiva bezbroj zamjerki, Da mi daje nebrojene savjete.
Ubrzo su se pojavili Emir i Muhidin. U početku je bilo lakše, onako iz prikrajka podje … Što je vrijeme prolazilo podje….. je bilo sve nemilosrdnije. Nisu štedili ni mene, a ni Osmu i Ibru. Ja sam se prvi predao, odustao sam. I Osmo je odustao od nadmudrivanja. Samo je Ibro nastavi da „melje“, da mudruje. Umarao se. Sve više ga je huja hvatala. Radio je sve više i sve bolje.
Dugo sam ih posmatrao i onda mi je bilo jasno zašto su naši stari govorili da su za posao potrebni oni koji rade, ali i oni koji zaje…..
U štali je Muradif namirivao goveda. Pratio je šta se radi i samo je poneku riječ ubacivao dok je trajala prepirka. Kako bi se pojavio neprimijetno, tako se i gubio neprimijetno, odlazio je u štalu. Poslije mi je rekao:
– Ama ne smijem ni jednu progovoriti, ne bi li mi odvezli ono silno đubre. Smeta mi. A ovi moji sinovi sve zaborave kada su marke u pitanju. Jedva čekaju da ih neko zovne i oni odoše.
Obnavlja se nekakav život u selu. Prevše čudan. Speviše spor i stidljiv. Ovo jagnje, umjesto da se igra, da se raduje životu, da uveseljava djecu, ono kunja. Kao da je umorno od života. Kao da se čudi zašto je tu. Ponaša se kao da se oko njega ništa ne dešava. Ništa ne zapaža, ništa ga ne oduševljava.
Jedna ovca se odvojila i izvela svoje jagnje. Čini mi se da se satra objašnjavajući jagnjetu gdje je, šta se to dešava oko njih. Jagnje kao da je zadovoljno samo kada je sa majkom. Kao da ga ostalo ne interesuje. Kao da hoće da pokaže da mu je draga samo mati i da mu više niko ne treba.
Zima je. Malo je posla. Dočekao je i Abidov Bobi da se Abid sa njim dugo igra, da mu posveti više vremena. Uživa Bobi u pažnji koja mu se posvećuje. Svoju zahvalnost izražava na samo njemu svojstven i umiljati pseći način.
Horoz Edhema Podže je stajao na vrhu daske koja vodi u ćumez. Posmtrao je koke. Pratri svaki njihov korak svaki pokret. S vremena na vrijeme se oglasi poznatim grgutanjem, ako se nešto desi. Kada sam prilazio ćumezu, horoz je odvažno silazio da me dočeka, da eventualno zaštiti svoje miljenice.
Ismet Lilo poji goveda u Potočanici. Kad ih pusti iz štale počnu besciljno i nekontrolisano trčati. Traže nešto, kao da su izbezumljena. Češu se od ograde, od drveće. Jure u stampedu do vode. Malo prohodaju, a onda se vraćaju u štalu. Vide da im je tamo ipak najbolje.
Emir svoju kravu napaja na Hajru. Objašnjava mi kako mu je krava posebno pametna i hairli. Sama ode, sama se vrati. Voli kada joj Emir nešto priča, ali ga dugo ne sluša. Žuri u svoju štalu.
Malo je posla. Lijep je dan pa su Hasan i Behka pošli da posjede kod Azemine i Alije Hakića. Obići će i ostale koji su u blizini. Zadržaće se cijeli dan.
Zima je vrijeme lijepih razgovora i sijela. Mehmed i Hamdija idu kod nekog od komšija da koju progovore, da vide ima li kakvih novosti.
Tokom zimskog raspusta u selo dolaze mnogi učenici. Amir je došao kod đede Himze. Obilazi sve u selu, ali je potrebno prvo otići do spomen obilježja šihidima Gođenja. I Amirov otac Sejad je poginuo u proteklom ratu.
Zimi oživi selo. Začuje se graja, vriska i smijeh djece koja se sankaju niz selo.
Elvedin efendija okuplja djecu priprema sa njima program za mevlud koji će organizovati za sve džematlije.
Obradovala se Vezira unuku. Uživa sa njim. Razbija joj bol i dosadu u ovim zimskim danima. Biće kratko, ali i to je Veziri dovoljno.
Đulka je sada uvijek nasmijana. Ništa joj ne smeta. Ništa ne traži ni od koga. Dovoljno je da je puna kuća i dvorište, pa je puno i njeno srce.
Obilazeći selo meni dan brzo prođe. Nikada posebno ne planiram kuda da idem. Idem bilo kuda, lijepo mi je gdje kod odem. Trenutno me kraj dana zadesio pod Kulama. Uskoro će i mrak. Ja ću na konak Himzi na Jasiče. Himzo će me dočekati zabrinut. Pitaće me jesam li se smrzo. Jesam li se gdje okliznuo. Jesam li nešto jeo.
Na spavanje ćemo otići rano. Himzo će učiti jasine umrlim Gođenjcima. Počeće od Rijeke. Ja ću ga zamoliti da uči naglas. Dok Himzo stigne otpriike do polovine Lila ja zaspim.
Oko dva sahata poslije pola noći probudiće me Himzo. Žaliće se da je duga noć, da su ga kosti već zaboljele. Dočekaće me skuhana kahva. Progovorićemo koju uz kahvu. Onda će Himzo izvući iz rerne pečene krompire, a ispod stola zakuhan sir i kajmak. Uz lagani razgovor, dobro ćemo pojesti.
Neprimijetno ćemo se zvaliti svako na svoj krevet i onako usput zaspati. Biće to lijepo spavanje. Spaveće se podugo. Sljedećeg dana opet obilazak sela i tako redom.