Bliži se 2012. godina. Biće tada dvadeset godina, otkako je izvršen stravičan egzodus stanovništva Gođenja.
Hoćemo li organizovano obilježiti ovu godišnjicu ili ćemo sve prepustiti stihiji? Da se podsjetimo hronologije dešavanja u Gođenjima od 1992. godine. 1992. godine protjerani su svi stanovnici sela, a selo je spaljeno.
Pet godina kasnije, 1997. godine, preživjeli stanovnici su raseljeni i svako je tražio spas prema svojim mogućnostima.
Deset godina nakon protjerivanja, 2002. godine, neki Gođenjci su riješili da se vrate u Gođenje. Moglo bi se reći: bilo im je dosta svega. Došli su da umru u rodnom selu.
Petnaest godina poslije protjerivanja Gođenjci su napravili čudo. Obnovili su džamiju.
Ne zamjerite mi! Želim napisati nešto o sebi iz ovog perioda. Želim to radi vas, jer to sigurno i mnoge od vas čeka.
U poodmaklim sam godinama života. Penzioner sam već peta godina. Razriješio sam sve egzistencijalne probleme. O djeci ne moram brinuti, osamostalili su se. Zdravlje me, hvala Bogu, dobro služi.
Ispunjeni su uslovi, koje čovjeka tjeraju da traži pravu iskonsku ljepotu života, koju je nekada negdje ostavio. Poslije, više od pedeset godina (otišao sam iz sela 1957), provedenih u svijetu spoznao sam da je rodni kraj nešto posebno, nešto što mi nedostaje. Sve mi je u zavičaju neobično drago, sve ima izuzetnu vrijednost.
Počeo sam dolaziti u Gođenje sve češće i ostajati sve duže. Poslije radosti susreta sa rodnim selom, slijedilo je razočarenje. Nema onog najvažnijeg. Nema ljudi. Mogu se pomiriti, da umrlih i poginulih više nema. Na umu su mi bili oni živi, koji su rastjerani po čitavom svijetu.
Znao sam da i sve druge progoni ono, što progoni mene. Vjerovao sam da će doći vrijeme kada ćemo se bar jednom godišnje okupiti u što većem broju. I desilo se to. Počela su okupljanja početkom jula mjeseca.
Bio sam presretan kada su Gođenje došla i moja braća i sestra sa svojim porodicama.
Osjećao sam obavezu da svima, koji mi dođu, obezbijedim makar mjesto gdje mogu sjesti, odmoriti se. Zbog češćeg dolaženja u Gođenje, osjećao sam se, sa ponosom, da sam ja domaći, da ih dočekujem, da ih želim ugostiti.
Supruzi sam pripremio dosta trešanja, jer sam smatrao da je to izuzetno vrijedno i da je to jedan od darova moga sela.
I ostalim sam, takođe, obezbijedio dosta trešanja. Bile su to grane sa trešnjama. Želio sam da to bude izvorno, neobično. Bilo je dovoljno i soka. Na žalost, ništa više.
Bili su gosti kratko i otišli. Ostao sam sam sa svojim šatorom i nekoliko koraka oko šatora uređene livade. Sujeta mi je bila povrijeđena. Zamjerao sam im zašto su toliko požurili, zašto još nisu ostali i uživali.
Imao sam dovoljno vremena da o svemu razmislim i da zaključim: pa samo sam ja penzioner, samo sam ja bez nekih većih obaveza.
Obilazio sam komšije i rođake u Gođenjima i u susjednim selima. Oduševljavao sam se njihovom borbom za opstanak. Fascinirala me je njihova upornost i optimizam. Ulivali su mi oni nevjerovatnu snagu i želju da i ja nešto uradim. Pisao sam o tome na ovoj stranici, želio sam da i sa vama podijelim tu radost.
Riješio sam onda i ja da nešto uradim. Počeo sam sa kalemljenjem krušaka.
Moj komšija, Abid Lilić, mi je savjetovao da zagradim imanje, jer će mi kaleme polomiti goveda. Bio sam iznenađen. Preveliki je to posao za mene. Nikada to nisam radio, a potreban mi je materijal. Sve je Abid riješio. Naručio je okorke. Bio sam presretan kada sam uradio dio posla. Zagradio sam dio imanja.
Jedan dobro urađen posao me ohrabrio, pa sam se bez straha prihvatio drugog. Iskrčio sam dio njive, okrečio šljive. Imao sam sada prilike da uživam u onom što sam uradio i što je za mene bilo nešto što ima neprocjenjivu ljepotu i vrijednost.
Oslobođen svih strahova od rada nastavio sam samouvjereno i ponosno dalje raditi. Natkrio sam najlonom mjesto gdje sam sjedio. Golem napredak. Mogao sam sada goste ponuditi i sa kafom i sa hranom. Počeli su i oni ozbiljno prihvatati ono što sam radio.
Uporno sam stvarao sebi uslove za ugodan boravak. Radio sam sve od najlona i ljeskovih kolaca, kojih je bilo izobilju, jer sam nastavio krčiti Jasiče. Ognjište mi je, u svim ljetnim uslovima, omogućavalo da pripremim kafu i hranu.
Lako sam riješio i problem za ostavljanje posuđa i ostalog neohhodnog pribora.
Nisam sebi dopuštao, da me kiša onemogući da naložim vatru. Napravio sam drvarnicu. Bio sam prezadovoljan, uvijek sam imao suhih drva i mogao sam naložiti vatru.
I problem osvježenja i kupanja sam riješio na relativno lak način. Četiri ljeskova koca neko liko kvadrata najlova i eto kabine za tuširanje. Savremena je to kabina. U njoj ima tuš i pipa za puštanje i zatvaranje vode.
Voda se zagrijavala ljetnim suncem u jednom buretu, postavljenom na mjestu odakle je mogla slobodnim padom doći do tuša.
Napravio sam i odgovarajući WC. Doduše, ostavio sam oko WC-a neiskrčeno, za svaki slučaj.
Sve što sam uradio, uradio sam sa najlonom kao glavnim materijalom. Nazvao sam to Najlon jasiče.
Osilio sam se ja, pa sam išao nezaustavljivo naprijed. Obezbijedio sam sebi i mrežu za odmor, za beskrajna razmišljanja i maštanja u hladovini sa zrelim plodovima iznad glave.
Stvoren je pravi kamp. Povećao se broj šatora. Pridružio mi se brat Šaćir i njegova supruga Raska. Zaista smo uživali.
Stizala su i prva ohrabrenja i rezultati rada. Kalemi su se omladili. Izvrsno su napredovali.
Svoj boravak smo koristili da u Jasiču uradimo što više korisnog. Uporno smo krčili. Bilo je od toga i koristi. Šaćir je za sebe pripremio drva i odvezao u Sarajevo. Tako je razriješio najveći izdatak. U šali sam mu govorio:
– Očevina, nikada ne može izdati. Zatreba kad, tad.
Svoj, cjeloljetni boravak, smo željeli i obilježiti na dostojan način. A, ražanja je nezaobilazan za takve prilike.
Došle su komšije. Pravo veselje i druženje.
Prvi put se je u Jasiču začula vriska djece. Prvi put je mladalački smijeh odzvanjao. Mogao se koristiti i lap-top, da se nešto zapiše, da ostane kao svjedočenje.
Poslije prekrasno provedenog ljeta, nastala je duga zima. Bilo je dovoljno vremena da se sve isplanira, da se sve osmisli za sljedeće ljeto. I desilo se to. Šaćir se ohrabrio da napravi koljebu. Da se bolje osjećamo, da nam nastupajućeg ljeta bude udobnije, bolje.
I napredovali su radovi mnogo bolje nego što se očekivalo.
Otišli smo iz Jasiča u rano proljeće. Doći ćemomi kada dođe ljeto. Konzervirali smo kolibu najlom djelimično iznutra, a djelimično spolja. Vrata i prozor su od istog materijala kao ostali dio kolibe. Govorio je Šaćir:
– Sigurni smo! Ne zna se ni gdje su vrata ni prozor.
Koliko sam samo bio radostan i ponosan, kada sam ljetos došao u kolibu! Nije nigdje bilo niti jednog mrava, niti jedne muhe ili bilo šta od gamadi.
Često i dugo sam sjedio maštao i uživao na svom pragu, u svojoj očevini. Nevjerovatan je to doživljaj:
IMATI SVOJ PRAG U RODNOM SELU
Kada se nešto uradi svojim rukama, to daje nevjerovatnu snagu. Šaćir je po svaku cijenu riješio da proširi kolibu. Kada sam ga odvraćao, on je ljutito zagalamio:
– Ne mogu ja spavati u kolibi sa svojom ženom, a ti da spavaš u šatoru.
Doduše, imao je pravo. Već je jesen, pa je prilično hladno. Počeli su i mrazevi.
Šaćir je bio dosta nervozan dok je radio. Želio me se riješiti, da ja radim nešto drugo, da nisam blizu njega, da mu prigovaram. Sa motorkom je brzo nasjekao (iskrčio) dosta granja.
Kad je završio, rekao je:
– Evo, iskresuj! Spaljuj ono što ne vrijedi! Nemoj mi se vrzmati oko kolibe!
Uporan je bio Šaćir, pa sam ga pustio da radi šta hoće.
Radio sam i ja „nemilosrdno“. Gotovo da se nisam odmarao. I rezultati su bili vidljivi. Sa sredine Jasiča sam mogao vidjeti vrh.
Takođe sam sa istog mjesta mogao videti i dno Jasiča. Praktično je svo jasiče iskrčeno. Nisam prosto mogao povjerovati da se može toliko posla uraditi.
U radu je previše dilema. Šljive je trebalo dosta prorijediti. Žao čovjeku, pa smo se Šaćir i ja dovorili da se ostavi više šljiva i da se rasađuju. Dosta su odrasle pa je presađivanje dosta rizično. Šaćir me je lako nagovorio:
– Hajde presadi neke, pa ćemo vidjeti, ako se ne omlade sadićemo druge manje.
Kopao sam rupe. Svi su se iznenadili. Kopao sam rupe odgovarajućih dimenzija: 80x80x80cm, kako je po propisima i kako sam radio kod nekih prijatelja u Bihaću.
Abidovica je to iskoristila da se našali:
– Kolike si rupe iskovao, bez problema mogu stati da se ne vidim iz njih.
Abid mi je govorio:
– Dažaba se mučiš! Ja sam većinu šljiva posadio kada sam orao, samo ih stavim u brazdu.
Kada sam mu pokušavao objasniti da su takvi propisi, ljutito bi odgovorio:
– Neka se propisa drži onaj ko ih je propisao! Ja neću!
Šaćir je u izgradnji dobro napredovao.
Kopanje rupa za sadnju šljiva je izuzetno težak posao. Umorio sam se previše, pa sam riješio da to ostavim za proljeće, kada zemlja bude vlažna i kada bude lakše kopati. Sve više sam se muhao oko Šaćira i prigovarao mu kako treba raditi. Smetalo mu je to pa mi je predložio:
– Hajde okopavaj ove velike šljive i dodaj đubreta, eno ga ima koliko hoćeš kod Abida, a imaš i kolica. Da smo to radili prošle jeseni ne bi šljive opale u avgustu.
Prihvatio sam Šaćirov prijedlog. Pokazao mi je kako se to radi. Okopao sam 35 šljiva i dodao đubre.
Kada poslovi krenu, onda sve ide bolje nego što se očekuje. Pored krčenja imali smo veliki problem sa livadom na dnu Jasiča. Nije košena 20 godina. Pokušao sam kositi, ali sam slomio kosu. Ispričao sam telefonom to zetu Ševki Kormanu. Došao je sa rotacionom motornom kosilicom sa siklom i to uradio vrlo brzo i izuzetno kvalitetno.
Iznad svega uspješan završetak ovog ljeta htjeli smo i obilježiti na dostojan način. Boljeg načina nema od ražnja.
Došli su prijatelji, rodbina. Ne treba ni spominjati da je bilo lijepo i veselo.
Šaćir je uspio proširiti koljebu. Ispalo je mnogo bolje nego što sam se nadao.
Moram napomenuti, da je Šaćir počeo graditi i treću prostoriju na kolibi, to je veranda. Samouvjereno obrazlaže:
– Sada imamo dvije prostorije za spavanje. Treba mi još veranda da u njoj bude šoret, da se ja mogu i ogrijati kada zahladi.
Nije uspio dovršiti verandu, jer je vrijeme bilo loše i više nije imalo smisla ovdje boraviti, jer bi to bilo opasno po zdravlje, zbog hladnoće.
Moram se sada vratiti na početak ove priče.
Želio bih, ustvari bio bih presretan, kada bi se do 2012. godine znatno povećao broj pragova u Gođejima. A može se to. Treba dobra volja, i malo hrabrosti. Nadam se da vas je u to uvjerila ova moja priča. Vjerujem da u svakoj porodici postoji neko ko bi mogao pokrenuti neku akciju, sličnu onoj koju sam ja vodio u svojoj porodici, da se napravi nešto na očevini gdje se možete okupiti. Opet moram napomenuti: bitan je rad, novac ustvari nije neophodan. Navešću primjer: traktor okoraka može se dobiti za 150 KM. Kubik vrljika (10 vrljika, dužine 10m i prosječne debljine 10cm) je 24KM. Ko smatra da su okorci, možda ponižavajući, daska je takođe jeftina može se dobiti u Gođenjima za 260KM po kubiku.
Ako novac nije problem, onda je potrebno malo više se okrenuti braći, sestrama. Treba se zaboraviti, na eventualne, nesuglasice i nesporazume. Treba obnavljati one porodične krasne običaje sastajanja.
Svaki dolazak i boravak na očevini se vidi. Svaki osječen trn i svaki iskrčeni dio imanja daje izuzetnu radost i ponos. Vraća se samopouzdanje. Pokušajte nešto uraditi, biće to vaš pojedinačni doprinos da se dvadeseta godišnjica protjerivanja dočeka sa što više uređenog zemljišta sa što više pragova na kojima je sjediti i maštati je veliki doživljaj. Treba učiniti što više da Gođenji opet budu poželjno mjesto, a ne lovište, kako su to bili zamislili poremećeni umovi.
Moram vam reći da postoji mogućnost da i kolektivno damo veliki doprinos da se popravi infrastruktura u selu. Vjerovatno će se početi asfaltirati put kroz selo. To je prilika koja se jednom u istoriji sela pruža, da se kvalitetno naprave putevi do svake kuće. Koliki bi to bio napredak za selo ne može se ni zamisliti. Potrebno je iskoristiti peisutnost mehanizacije, i čitave radne operative da se urade i drugi poslovi osim onih koje finansira neko drugi. Svuda u svijetu se tako radi. Nešto daje država, ali i mještani daju svoj doprinos.
Eto prilike pa razmislite. Treba li se organizovati i nešto uraditi ili prepustiti da se odvija sve samo od sebe.