Jos jedna prica koju cu sa uzitkom napisati mada jos neznam odakle da prvo krenem, da li pisanjem o samom Edhemagi Dzaferovicu pioniru rogatickog veterinarstva ili pak o samoj veterinarskoj stanici koja zauzima vazno mjesto u mom djetinjstvu. Dosta lijepih sjecanja, dozivljaja i dogadjaja nosim sa tog, da kazem, mjesta u mom dijelu grada.
A dio grada se zove Gracanica i smjesten je na lijevoj obali Rogaticke Rakitnice.
Svi putevi mog najranijeg djetinjstva su vodili pored veterinarske stanice, da li sam iso sa rajom na kupanje na Hajvansku ili pak kod tetki u Tekiju. A imo sam ih tri u Tekiji: tetke Adila Agic, rahmetli Fadila Dziko i Pasa Hodzic.
Kad bi isli na kupanje onda bi to bilo onom tamo stranom tj desnom obalom rjecice Gracanice, stazom koja je isla izmedju nje same i Rotexove ograde. Tu stazu cemo kasnije koristiti i iduci u skolu, kako osnovnu tako i srednju, i iduci na poso. Sve do onog momenta kada ce biti napravljeno Setaliste i most preko Gracanice kod samog usca u Rakitnicu…
A ulaz u Veterinarsku stanicu je bio u visini Tekije tj. na onom raskrscu gdje Tekija izlazi na Gracanicu na ovu stranu. A na onu tamo izlazi na Holuc.
Kad udjes u avliju veterinarske stanice sa desne strane je bila ambulanta sa nastresnicom, do vode, pod kojom su se mogla svezati par goveda. Gore iza ambulante prema Rotexovom mostu je bila stanga na koju su se vezali konji. I to ne obicni konji nego zdrijebci koji su obicno dovodjeni onako obijesni, ponosni i u svoj svojoj moci, vodjeni cesto dvojicom krsnih ljudeskara koji su zatezali debele konopce svaki na svoju stranu. Odatle su odvodjeni mirni i pitomi iako su i tada izgledali mocno. Tu im je oduziman njihov ponos, drugim rijecima tu su strojeni da bi njihovim gazdama dalje koristili za raznorazne potrebe kao sto su: Vuca kola tj. speditera, za jahanje, za razne tovare od kojih su bile najcesce sepeti (krosnje) pune razne mive (voca jabuke, kruske, tresnje) koje su seljaci dogonili pazarnim danom da prodaju na pijaci.
A pazarni dan uvijek bili, ponedjeljak za stocnu i zelenu, mrsnu pijacu i petak samo za zelenu.
A sa lijeve strane kad udjes u avliju veterinarske stanice bijahose isto objekat i to sve dole do Hajvanske pijace. Tu bijahose labaratorija, kancelarije i dole stan. Ulaz u stan bijase od pijace i tu su uvijek stanovali veterinari koji nisu imali svoju kucu u Rogatici.
U avliji stana bijahose i dzenarike i to ne obicne zute nego one crvene cije je i lisce bilo onako bordo boje sto bi rekli. Bas neobicne ali ukusne i dobre pa smo ih redovno tamanili isto ko i jabuke koje su bile nadnesene nad rjecicom, tamo na onu stranu gdje su strojeni konji.
A na sredini do ceste ispred ovog veceg objekta bijase izuzetno lijepa zalosna vrba, sa svojim objesenimm tankovijastim i zuckastim granama. Izgledala je prelijepo.
A u samoj rjecici Gracanici u ovom donjem toku u visini veterinarske stanice smo fatali ribu na ruke. Bilo je dosta dobrih komada brkate mrene a ni pastrmke nije manjkalo. A losha (velicine prsta) kolko hoces na kojima smo vjezbali svoje ribarske (na ruke) vjestine…
A sada na se vratimo pisanju o onome kome je ova prica i posvecena Edhemagi Dzaferovicu, pioniru rogatickog veterinarstva.
Edhemaga Dzaferovic je rodjen daleke 1923 u selu Kukavice (naravno) kod nase Rogatice. Jos kao golobradi djecak, sesnaestogodisnjak, zaposlio se u rudniku mrkog uglja u rodnim Kukavicama gdje je radio do samog izbijanja drugog svjetskog rata. U toku tog rata je dva puta ranjavan i to jednom u glavu a drugi put u prsa u blizini srca. Nijedan od gelera mu nije nikada izvadjen i nosio ih je do kraja svog zivota.
Po oslobodjenju vraca se u svoje Kukavice i ubrzo pocinje raditi u tek osnovanoj veterinarskoj stanici u Rogatici. I to kao veterinarski tehnicar, zajedno sa veterinarom Franjom Posaricem (koji je bio rodom odnekud iz Slavonije) i Mujom Hodzicem pomocnim radnikom.
Godinama su njih trojica radili na cijeloj opstini Rogatica u pocetku u jako, jako teskim uslovima.
Od Rogatice pa do Zepe, kao i na sve ostale strane Rogaticke opstine, obilazio je nas Edhemaga pjeske seoska domacinstva da bi pomogao seljacima u lijecenju i spasavanju stoke, borbi protiv stetocina, gamadi i slicno. Svoj posao je obavljao sa velikom ljubavlju i to uspjesno tako da je bio omiljen gdje je god dosao.
Sjecam ga se ko sad da ga vidim tih sedamdesetih godina.
Neznam sto al onako na prvi pogled me uvijek podsjeco na naseg starog glumca Rejhana Demirdzica samo sto je Edhemaga bio krupniji. Uvijek pedantno obucen i “vidjen” kako bi reko nas narod. Bas onako kako je to dolikovalo cijenjenim ljudima u to vrijeme.
U ruci njegova doktorska torba bez koje ga mescin nisam nikad vidio. I to ona mocna torba od prave debele koze kaku si jos mogo viditi samo u starim dobrim filmovima…
Godine 1950 zasniva porodicu sa svojom Esmahanmom i kupuju kucu na Haremu odmah ispod Arnautovica dzamije gledajuci na Kruscicu.
Zive sretno i u rahatluku im se radja cetvero djece: Najstarija kcerka Sefika (Fika) Colic, zatim kcerka Rukija (Kija) Ljoti, onda kcerka Refija Alihodzic i kao najmladji sin Edo.
E sad Edo moj godisnjak i skolski. Kako su nam ocevi bili dobri prijatelji tako i nas dvojica nastavljamo sa druzenjem. Pored skole cesto smo skupa sa ostalom rajom na njihovom kupalistu na Okuci a nerijetko i kod nas na Hajvanskoj.
I sad se ja i moj skolski cujemo ponekad pomocu ovih modernih sprava.
Ja u Holandiji a on u Svedskoj zivimo u svojim sjecanjima na nekadasnja za nas daleko ljepsa vremena, u sjecanjima na nasu staru Rogaticu i nasu staru raju
Bijahose nasi Dzaferovici i vlasnici velikog imanja u Zakuli, takozvanog Ada. Sto bi opet znacilo rijecno ostrvo a i jes bilo tako. Sa jedne strane rukavac kojim je dolazila voda u cuveni stari mlin u Zakuli a sa druge korito Rakitnice koje ide tamo u Kratine u velikom zavoju i vraca se, pa samim tim i kupaliste se odvajkada zvase Okuka.
Bijase most koji je vodio u Adu a na njegovom drugom kraju visoka kapija koju smo ponekad preskakali a sa mosta smo znali i ribu pecati.
E sad dali je to vid moje maste a sve mi se cini da je i u Dzaferovica Adi bila jedna velika zalosna vrba. Nejse…
Pored Franje koji je napustio veterinarsku stanicu 1972 godine, jedan broj veterinara je prosao kroz ovu ustanovu a to su bili: Alija Divanovic, Mustafa Tankovic, neki Pecenica, Besim Kurtcehajic, Nedim Brdaric, Izet Pinjo i ako se nevaram jedan Pavica.
Dvojica od gore nabrojanih stradase u agresiji od cetnicke ruke i to strijeljani vezanih ruku sa jos tridesetak neduznih Rogaticana, Besim Kurtcehajic i Mustafa Tankovic.
Uvijek je Edhemaga bio spraman otici na teren upocetku pjeske, zatim sa konjskim fijakerom za cijim je uzdama sjedio Osman Hodzic.
Sve je to islo tako dok veterinarska stanica ne nabavi Fiat 1300 za ciji volan sjede stari motordjija Mustafa Pavica, Pava.
Edhemaga svoj radni staz od 40 godina proslavi sa clankom u novinama:
“40 godina radnog staza bez ijednog dana bolovanja.”
I onda dolazi agresorska ’92, ne ponovila se.
U februaru te iste ’92 umire Edhemaginca a agresija Edhemagu zatice u kuci koju nije htio napustiti sve dok ga agresor nije protjerao.
Zvala su ga njegova djeca da ide zajedno sa njima ali on nije htio govoreci:
Idite mi vi a ko ce meni sta? Svakom sam valjo i znam da mi niko nece nista!
Medjutim ispostavilo se drugacije i stari Edhemaga sa zbijegom tesko i na jedvite jade prelazi u Gorazde.
U Gorazdu, iako penzioner, nastavlja sa svojim veterinarskim radom sve dok ga bolest nije oborila.
Zahvaljujuci nasem rogatickom doktoru Nihadu Krajini sa prvim konvojem bolesnika Edhemagu prebacuju u Sarajevo gdje se smijesta kod najstarije kcerke Fike.
Iz Sarajeva se Edhemaga svakodnevno cuo sa svojom djecom da bi umro ubrzo po potpisivanju Dejtonskog sporazuma …
 Tabla danas na veterinarskoj stanici
|
|
