Ovim tekstom zelim otrgnuti od zaborava prodavnice artikala i usluga koje su egzistirale u Rogatici a sada vise ne postoje.Ne postoje zbog toga sto su izgubile nesto sto im je davalo pecat i dusu.Poseban pecat su im davali ljudi koji su u njima radili, pa je svaka od njih upravo bila poznata po njima.
Naravno mnoge od tih prodavnica su davno zatvorene ali cu pokusati vratiti ih u sadasnjost.Ne samo njih nego i ljude koji su im davali dusu
U tim prodavaonicama se nije samo prodavalo nego su se u svakoj od njih sastajali Rogaticani, ubijali vrijeme diskutujuci o novostima ili su zbijali raznorazne sale na spostveni racun ili na racun nekoga drugog.Odvajkada se znalo da su se prehrambeni artikli mogli kupiti kod Edhemage ( Jesenkovica)a.r. , Sehke (Capljic)a.r., kod Biljane, kod Suljke a.r.. Cipele su se popravljale kod Edhemage Hafizovica i Hake,satovi kod Zike a.r. a kasnije i kod Hape, sisalo se kod Mehage Jahica a.r.Sejdalije i Abede, dobro jelo kod Medenog a.r. , cipele su se kupovele u “Bati” kod Ekrema a.r. a kasnije i kod Horvata a.r. , knjige i sveske kod Veljke, radio i televisore popravljao prvo Safet Hasecic a.r. , limariju od vajkada radio Nazim Lihic a.r., kovac i podkivac Asim Dorovic a.r., a Kapo Rasim a.r. nije samo prodavao bijelu tehniku nego imao prvo fotografsku radnju kad je fotografija bila cudo tehnike i umjetnosti.Tekstilnu robu prodavali u svojim prodavnicama Muzafer Pesto a.r., Sejdalija Cengic a.r., Huso Babic a.r.. Meso se kupovalo kod Avdije a.r. na carsiji a kasnije i kod Stojana, autolimarija se radila kod majstor-Hazima a.r.(Colica), auti su se popravljali kod Sirovog a.r. i njegovog sina Sigeta (Sijercic) kod Mehe Ajanovica ,kasnje se fotografisalo kod Ljotija, aksamlucilo se u starom Hotelu, u basti u carsiji,Crvenoj ruzi, kod Tolje a.r. u Kukavicama, kod Ajanovica Omera-Gobelje a.r. , pila kahva u penzionerima i kod Pasana u domu kulture itd.
Ima mnogo toga i tesko je sve nabrojati ali bi bilo dobro svaku ovu prodavnicu ponaosob opisati kao i ljude koji su se tu sastajali .Vecine njih vise nema ali utoliko je nasa obaveza veca otrgnuti ih od zaborava.Pa zamolio bih sve one koji su raspolozeni i drzi ih dobro sjecanje da se bace na posao.
Posto sam ja prvi krenuo , pokusacu i da opisem jednu takvu prodavaonicu koja vec odavno ne postoji.Ta prodavaonica se nalazila na Mejdanu a nadam se da svi znate gdje se Mejdan nalazio , mada ga je teritorijalno tesko definisati.Uglavnom znam da sam na Mejdanu u pocetku zivio, sa mejdanskom rajom se druzio a ta prodavaonica bijase locirana upravo preko puta kuce moje rahmetli nene gdje smo prvobitno stanovali.Nalazila se u kuci u kojoj je na spratu stanovala porodica Bajevic (sofer Zdravko sa suprugom Darkom i sinovima Duskom i Vladom te kcerkom Spomenkom i Desom).U prizemlju je stanovao Slobo Mutapcic a pored njega je bila smjestena ta mala prodavaonica.To je bio prostor od nekih 12-15 m² u kome je bio smjesten pult a okolo po zidu stalaze prepune robe.U produzetku se nalazila jos jedna mala prostorija koja je imala funkciju magacina.Poslovodja ove radnje prvo bijase Veljko Atanackovic ,korpulentan covjek koji je rastom pa malo i likom podsjecao na mog ucitelja, pokojnog Milorada Kozica. Veljka su svi znali a pogotovu djeca koja su se uvijek motala oko prodavnice uzivajuci makar vizuelno u slatkisima sa izloga. Mi djeca, kada bi dobili bijelu dvodinarku ili petodinarku trcali bi pravo kod Veljke u radnju da kupimo slipalo ,bombon i tako nesto slicno.A kada bi se zalomila zuta banka (mada je to bila rijetkost) onda bi nastala prava gozba.U toj prodavaonici su se moji roditelji podmirivali.Dakle uzimalo se sto je potrebno za kucu a podmira je vrsena jednom mjesecno (od plate do plate) a onda su se samo sitnice dokupljivale.Osnovna svrha te podmire je bila da se obezbjedi ono osnovno za ishranu jer obicno se pare izvuku pa se ipak moglo nekako sastavljati kraj sa krajem (od prvog do prvog).Navaznije je bilo imati za hranu.Tadasnje plate su bile male pa se uglavnom skromno zivjelo.Mi djeca smo zivjeli za taj trenutak jer je to bila prilika da se i mi prislonimo i ogrebemo za koji slatkis.Cesto se desavalo da podmira ne dotekne do kraja mjeseca a para nije bilo.Postojale su dvije varijante premostavanja tog vremena do plate. Postojala je mogucnost uzeti „predujam“ u preduzecu koji bi se onda po obracunu plate odbijao.Dakle bila je to zamka ako se uzme malo vise predujma onda se tesko slijdeceg mjeseca bez novog predujma dosezalo do prvog.I tako u krug.
Druga varijanta je bila „tefter“ i veresija.Uzimalo se sto treba ali sa odgodom placanja.Sve se fino zavodilo u svesku pa kad se pare dobiju trci da podmiris dugove jer veresija na veresiju je tesko isla, skoro nikako.Dakle kupovina bez novca pa neka neko kaze da u tadasnje vrijeme nije postojala „Master Card“.
Ubrzo dodje do promjene u toj prodavaonici.Umjesto Veljke koji ode ili u penziju ili negdje drugdje (nije mi poznato) dodje Edhemaga Jesenkovic ,stari poznati trgovac.Nosio bi cesto zasiljenu olovku za uhom i bijelu kapu ,obucen u bijeli mantil djelovao je nekako autoritativno.Kod njega je bilo takodjer veresije, ali razlika u je u tome sto je on o svemu odlucivao. Danas da bi dobili „Master Card“ morate ispunjavati postavljene uslove i oko toga radi velika ekipa.Prije je o svemu odlucivao Edhemaga sam. Znalo se ko kod njega moze dobiti na veresiju, u kome iznosu i na koje vrijeme.On je o svemu tome vodio sam racuna i sto je najinteresantnije nikad se ne bi prevario.
U vrijeme kada je bilo manje musterija Edhemaga bi iznio stokrlju pred radnju, sjeo i trljao duhan koji bi kasnije usmrkivao.Malo zatim bi zdravo kihnuo a onda dalje nastavio posmatrati sta se desava na ulici i otpozdravljati prolaznicima.
Bilo je u tome neceg ritualnog sto danas u velikim prodavaonicama i samouslugama ne mozete vidjeti.Bilo je tu neke topline i prisnosti, povjerenja i uvazavanja. Iako se tada to nije tako govorilo,musterija bijase u pravom smislu“ kralj“, postovana i uvazavana od priznatih i takodjer postovanih trgovaca.
Po zatvaranju te prodavnice , Edhemagina prodavnica preseli u nove vece prostore preko puta kuce Mise Jankovica –Belegije.Kasnije to bijase i gvozdjara.Nestade jedne male prodavaonice koje se vrlo rado sjecam jer me veze za moje rano djetinjstvo.
