Brčigovo,20.03.2011.godine
Nedelja je u Rogatici, nista novo,oblacno vrijeme, propadava snijeg, jalovi se ova dosadna zima. Odlucismo Ferida i ja da odemo malo kod njene majke u Brcigovo, sevap je starog roditelja obici.
Ovo je povratnicka prica o Pembi Alic, koja se vratila u Brcigovo sa svojim suprugom Avdom a.r. 2000 godine u satorsko naselje koje je nekad bilo kod osnovne skole u Brcigovu.
Kako tad, tako i danas Pemba zivi svoje staracke dane na Lokvama u Brcigovu. Moja Alajbegusa kako je odmilja zovem je rodjena u Kopjevicima 1932 godine, kcerka jedinica kod svoga babe a.r.Salke Alajbegovica i majke Nezire a.r. rodj.Causevic. Rodjena je na Lukom u Kopjevicima kao kcerka jedinica nikad nije imala posebne privilegije kod svojih roditelja, vaspitana u strogom postovanju starijih i kao mala naviknuta na rad. Cesto nama mladjima isprica dogodovstine iz svoga djetinjstva, iz svoje mladosti. Pa evo jedne.
Nekako je casni mjesec Ramazana bio u vrijeme kada se okopavalo i radilo u njivama.Moja Alajbegusa je postila i babo Salko a.r.dolazi sa posla i vidi da njiva sa kukuruzom nije okopana, s obzirom da je bio ljut i pravedan upita Pembu zasto nije kukuruz okopan, a ona da se opravda mu kaze da posti pa da nije mogla zbog toga da to uradi, a on joj je rekao cast casnom Ramazanu i postu ali se kukuruz mora okopati, ti okopaj kukuruz i onda nastavi postiti. I ovih par recenica oslikava jedan vakat i nacin zivljenja, moralo se debelo oznojiti na selu da bi zima bila sigurna, a ne samo to nego i sticanje radne navike od malih nogu, a kroz to i postovanje starijeg, nije se moglo desiti da se posao ne uradi ili da se zaboravi, ili da se preskoci vakat namaza.
Moja Alajbegusa se udala za Avdu a.r Alica pedesetih godina proslog vijeka, u tom braku rodila je sedmoro djece, pet kcerki i dva sina. Rodila je Fehriju,Izeta,Fadilu a.r.,Feridu,Muneveru,Elvedinu i Muhameda. Bilo je teskih momenata u zivotu ali je ona to sve podnijela stojickii kako kaze . Uz pomoc dragoga Allaha.Nikad se nije predavala pred izazovima i preprekama, danas joj je blizu osamdeset godina i danas se ne predaje i ne dozvoljava da se poslovi na imanju zapostavljaju, ne zeli da joj se narod nasmije kako kaze, nego se i danas bori da ima u kuci i pred kucom.
Sve bi meni lakse bilo da je meni moj Avdo ziv, kaze moja Alajbegusa i tu recenicu cesto ponavlja, ostala je bez domacina 2006 godine u septembru mjesecu. Ne predaje se starica, ima svoju djecu koja je redovno obilaze, unucadi ima dosta i praunucadi, svi oni rado dolaze u Brcigovo kod svoje nane. I mi zetovi volimo otici kod svoje punice, kod insana koji ima postovanje prema svakom, i zbilja zasluzuje paznju i brigu o njoj. Danas nas je bilo dosta u Brcigovu na rucku kod nase Alajbeguse,i opet ona stara ne kuha pitu ko ima nego onaj ko je navikao. Danas nas je sa djecom bilo dvadesetero na rucku, i kad se okupimo uvijek je to tako i to datira iz osamdesetih godima proslog vijeka. Ova starica se ne zali ni nasta, niti sta trazi, zelja joj je da se okupljamo da dolazimo,da je obilazimo da ima sa kim progovoriti.
Eto napisah par recenica o mojoj punici, insanu koji zasluzuje da se romani napisu o njoj, o njenoj dobroti, o njenom ljudskom karakteru, odnosu prema komsiluku, odnosu prema svojoj djeci, unucadima, praunucadima i zetovima.
Moja Alajbegusa selami i pozdravlja sve Rogaticane i Rogaticanke ma gdje bili .
