Ovo je priča o još jednom starom Rogatičanu koji pripada skupini onih kojima sam se uvijek divio, postovo ih i iznad svega sam ih vidio kao velike ljude, majstore onoga čime su se bavili.
Jakub Škaljic – Iako se po zanimanju bavio vođenjem poslova u starom rogatičkom stovarištu duhana pa onda sekretarskim poslovima u rogatičkom trgovačkom preduzeću on je za mene bio i osto stari umjetnik fotografije.
Bas takvog ga se sjecam, kao gospodina covjeka, uvijek obucenog u odijelo i sa okacenim fotoaparatom onako lezerno o ramenu. A aparat je bio onaj dobri majstorski sa velikim okularom i smjesten u smedjoj, sto bi mi rekli kafenoj, futroli. Iako stariji skoro deceniju od mog babe bili su dobri ahbabi. Pored toga sto su radili u istom preduzecu, zivjeli u istom dijelu grada, obadvojica bili strastni ribolovci i ljubav za fotografijom im je bila zajednicka. Mozda bas zbog toga sam sretnik koji ima veliki broj starih famelijarnih fotografija jer je i moj babo bio u posjedu slicnog a mozda i istog foto aparata. Mozda su ih skupa i nabavili, ko zna.
Jakub Škaljić onako kako ga pamtim
Cesto sam vidio Jakuba kako stoji na Vatrogasnom mostu, na raskrscu pored Veterinarske ili na nekom drugom mjestu a nerijetko je sa njim u drustvu bio i moj babo. Znao je Jakub kad mu se ahbabi vracaju sa posla pa ih je sacekivo da pokoju promuhabeti sa njima a uvijek su tu bili i oni koji su zeljeli da se slikaju za uspomenu. Ko danas se sjecam kako nas je Jakub slikavo na Pticijackim tefericima kao i Prometovim tefericima u Seljanima kod izvora. Bili smo sretni da imamo slike na cijoj poledjini se nalazio pecat ovog vrsnog umjetnika hobiste.
Foto aparat u smeđoj što bi mi rekli u kafenoj futroli
A sad da krenemo redom i upoznamo se bolje sa Jakubovim zivotom:
Rodjen je u Rogatici 1.5.1917g. u Tekiji, gdje je i bila nastanjena njegova uza porodica, od majke Nure i oca Muhameda Skaljic. Imao je brata Becira koji je poginuo u ovom zadnjem ratu i sestru Rukiju koja je mlada umrla. Citav svoj zivot je bio vezan za Rogaticu, zenidba, porodica, posao. Rat 1941.g. je proveo u muhadjerima u Sarajevu, a po prestanku rata se vraca u svoj rodni grad Rogaticu na zgariste, gdje je na istim temeljima u Tekiji sagradio novu kucu. Dva puta je bio zenjen i u prvom braku je dobio kcerku Rukiju Skaljic, udatu Fejzic.
Nevzata i Rukija a.r u Tekiji – druga slika Rukija a.r. kao djevojka u ulici od Vatrogasnog doma prema Tabhanama
Drugi brak je zasnovao sa Brankovic Suhretom iz Rogatice i radjaju dvoje djece, Zihniju i Nevzetu Skaljic.
Kao vrlo mlad djecak se razbolio, zadobio slabe zglobove, kuk..i poslije dugotrajne terapije od godinu dana lezanja u “koritu” izlijecen je, ali kao posljedica bolesti je ostala jedna noga malo kraca. Kada su djeca malo poodrasla i kada se poslije dugogodisnjeg rata uspjelo skupiti novca kupuje nedaleko od svoje kuce novi plac i zapocinje gradnju nove kuce. Kucu je svojim rukama uz pomoc svojih radnika sagradio dobar majstor, poslovodja na gradilistima Suhretin otac Brankovic Taib, inace poznat kao dugogodisnji mujezin u Rogatici…
Porodica je bila velika, pet clanova a jedna plata..trebalo je prehraniti, pa ubrzo kupuje i dva dunuma zemlje u Donjem polju kraj rijeke Rakitnice. Tu se sijalo. Nesto za prehranu, a dio se prodavao onima koji su drzali stoku ili u Zemljoradnicku zadrugu.
Bećir Škaljić a.r sa suprugom brat od Jakuba Škaljića. Bećir je cijeli svoj vijek proveo u Sarajevu, poginuo u minuloj agresiji na našu domovinu
Vrlo vrijedan i cestit, snalazljiv covjek. Nikada u njegovoj kuci nista nije nedostajalo. A poslije, poslije je uz malu platu u “Prometu”, pronasao svoj hobi fotografiju i spojio ugodno sa korisnim. Polozio je kurs fotografije oko 1960. g., kupio je opremu za fotografisanje i izradu slika i poceo da snima i sam pravi fotografije. Za njega je to bilo uzivanje. Fotoaparat mu je postao najbolji drug, ljubimac od koga se nije odvajao. Svuda ga je nosio, svoje setnje je koristio za usputna fotografisanja…jer mnogi su zeljeli imati svoje zapamcene trenutke, a Jakub je to tada najbolje radio, a i najjeftinije. Cak je udovoljavao i brze usluge da slika bude gotova sutra iako je u aparat tek stavljen nov film.
Jakub je pored ljubavi prema fotografiji, imao i ljubav prema muzici, bio i u veteranima KUD-a u Rogatici, svirao je prvenstveno prim ali je znao zasvirati i na basu i violini.
Pored fotografije i muzike bio je strastveni ribolovac i iz njegove ribolovačke torbe uvijek su virili kapitalni primjerci pastrmke… Svoju ljubav prema ribolovu prenio je na svog sina Zihniju….
Svoj radni vijek je proveo prvo vodeci poslove u stovaristu duhana koje je tada bilo smjesteno u nekoj kuci (mislim da je to Veljkova knjizara poslije bila). Poslije prelazi u TP “Promet”, radeci sekretarske poslove odakle je i otisao u penziju sa 41. g. staza i bez ijednog dana bolovanja.
Zelja mu je bila da uziva bez obaveza u penziji, ali ubrzo se razbolio, tako da je svoju prvu penziju docekao u bolesnickoj postelji. Nadao se ozdravljenju, on kao i njegovi ukucani. Prebacen je u bolnicu u Focu, a ubrzo nakon toga u Risan, bolnica za kostana oboljenja. Stigla ga ponovo bolest iz mladih dana.
Njegova djeca, Rukija, Zihnija i Nevzeta su ga posjetili u Risnu (Boka Kotorska). Dok su Rukija i Zihnija kao stariji obavljali razgovor sa glavnim ljekarom, Jakub je svojoj mladjoj kcerki Nevzeti rekao da uzme olovku i papir i da pise.
Pitala ga je:
“Sta babo da pisem”?
Odgovorio je:
“Ja cu ubrzo umrijeti, primaklo se, pa pisi, posto niste dozivjeli niciju smrt u porodici pisi da znate sta cete da uradite.”
Nevzeta je pocela plakati i rekla mu je :
“Neces ti babo jos umrijeti, nemoj da pisem.”
Kaze: “Pisi.”
I on je poceo da govori, a ona da pise, otprilike nekako ovako:
“Kada umrem, nezelim nikakvog placa, plakati ne valja. Hocu da me dostojansveno ispratite, da budete svi dostojanstveni. Tevhid nemojte uciti, jer Skaljicima (muskim) se nikada nisu ucili tevhidi. Ko bude kopao mezar, ne smije gladan kopati, nahranite ga i sokove odnesite. Ispecite veliku tepsiju jagnjetine. Za hodzu koji ce klanjati dzenazu, hocu da kupite lijep stof za odijelo…” itd, itd…
Ovo pisem da kazem kakav je covjek Jakub bio. Ljudina u pravom smislu rijeci, posten i bez imalo hile u sebi. Bio je strog, ali ujedno dobar kao hljeb, sto bi reko nas narod.
I ubrzo poslije toga je umro uz Ramazan, 16.7.1980. god. Sve je uradjeno onako kako je on zelio, sve sa puno dostojanstva. Jedino Rukija, kada je iz baste ugledala babinu dzenazu, nije mogla izdrzati, vrisnula je: “Moj babo!”
I potrcala je kao da zeli da ga vrati nazad, potrcala je preko baste nije ni vidjela bodljikavu zicu. Mladja kcerka Nevzeta je sjedila na basci ocima pratila svoga babu i tiho plakala, a njegov sin Zihnija ga je nosio..zena Suhreta inace tezak srcani bolesnik je od tuge i sto joj srce nije moglo izdrzati tugu..razboljela se jos vise, plakala je bolesna u krevetu za svojim muzem. Voljeli su se jako…
Ukopan je na Pticijaku, na lijevoj obali Rakitnice u dijelu grada u kom je i proveo svoj cijeli zivot.
Zihnija, Edin i Emir na mezaru rahmetli Jakuba
I mnogo godina poslije kada je jednom njegovu kcerku neko od starih upitao:
Bogati da ti nisi Jakubava kcerka, i kada je ona rekla da jeste, on je dodao:
“To je bio ljudina.”
Ponosna je ostala na te rijeci.
To je prica o Jakubu Skaljicu, zivot vrlo jednostavan, lijep, zivot u harmonicnoj i tihoj porodici kakav je i sam bio.
Tiho je zivio i tiho je preselio na Ahiret, uz nadu da će ga Allah uvesti u dzennetse basce, jer zasluzio ih je sigurno svojim postenjem.
Da mu Dragi Allah podari svoju Milost i uvede ga u svoje Dzenetke Basce. Amin!