Ovaj put nas na ulasku u sami centar Hadzica, slucajno, doceka moja stara i prva komsinica iz Rogatice, Hanka.
Hanka je inace udatim prezimenom Imamovic i udova je rahmetli Ahme koji strada od dusmanske ruke u zadnjoj cetnickoj agresiji na nasu Bosnu i na nas grad Rogaticu. Hanka je majka nasih: Maretea, rahmetli Mahire i najmladje Mirhe. Koje li slucajnosti: Mahir, Mahira i Mirha ovaj put Imamovici a djecu istih imena smo imali i u Kruscici u Muftica, rahmetli Muhameda-Medenog i hadzi Behkahanume…
Poslije sedamnaesto satnog putovanja stigosmo u Hadzice. Putovanje je proteklo ugodno i bez nekih problema, vecih zastoja i slicno. Vidno raspolozeni najednom ugledah Hanku i poceh da kocim i otvoram prozor na suvozacevoj tj. Esminoj strani. Ona me pita sta mi je a ja joj odgovaram, zar nevidi Hanku koja ide prema svojoj zgradi. I taman zaustavih pored nje i doviknuh joj. Ona nas u cudu gleda i odmah prepoznaje nasta joj ja odgovaram da nas evo ko u Rogatici nekad.
Dolazim sa puta kuci i na mahali u nasem dijelu grada Gracanica susrecem prvu komsinicu koja je ujedno bila i dobra prijateljica moje rahmetli majke Dzevahire. Cesto su ispijale kahvu skupa sa svojim ostalim prijateljicama, komsinicama…
Tako poselamismo se te ja nabrzinu napravih jednu sliku, za Mareta. Malo promuhabetismo i krenusmo dalje kroz centar uz Igmansku, a iza nas cuje se glas da navratimo obavezno na kahvu…