Otprilike, prije dvije godine i tri mjeseca nešto sam počeo, a što nisam završio. Uprkos svemu što se desilo tamo tog kobnog dana, i na našoj nam stranici, prestao sam to pisati, a možda nisam to trebao. Razlog je bio što poneko smatra da to nama uopće nije potrebno, stvarajući se sumnja u istinitost već ispričanog, jer kažem, ponekim ljudima istine odgovaraju onakve kakve njima pašu, iako su one stvarne puno, puno drugačije, jer se one samo mogu nagađati kad nisu stvarno doživljene.
Ja ću sad da se vratim u taj dan, opisaću detalje koje sam ja vidio, ko je sta radio, ko je koga ubio, ko je kome šta rekao
Hoce li to nekome odgovarati ili nece, na to se necu osvrtati,jer posto je ova tema ponovo aktualizirana, osjecam potrebu ipak da kazem, ne samo zbog porodice poginulih, nego i zbog sebe,da se rasteretim bremena koje mi sjedi za vratom, jer se vec prozivamo po ovim nasim portalima da niko od prezivjelih nece nista da kaze, nikog imenom da prozove. Da je sutnja saucesnistvo i tako slicno. Pokusacu nastaviti tamo gdje sam stao……
Dan 01.07.1992.Rogatica,ulica Hamam, preko puta pijace, kuca Neric Stojana, vrijeme dogadjanja izmedju 16 i 30 i 17 i 30.
Zovem se Twin Peaks i cekam vec odavno ono sto se vec trebalo i ranije desiti. Tu sam u kuci Neric Stojana, sakriven u podrumu njegove kuce. Tu sam sa svojom porodicom, tj sa mojim likovima i jos sa nasim komsijama, Makas Nusretom, Makas Bibom, Makas Abidom, Colic Avdom, Colic Minom. Znaci bilo nas je ukupno devet. Cetnici su vec tu, sve ih cujemo kako pricaju. Puca se sa svih strana, ali jedan sasvim drugi osjecaj su granate i pucanje pjesadije iz same blizine, jer i smrt nikad nije ni bila bliza ko sad, pa samim tim i strah je dosegao do plafona, koji je nebo dotakao kao i nas strah.
Covjek se moze bojati ili prepasti necega, pa neko vrijeme ostanes u nekom soku, koji ne traje dugo pa dodjes malo sebi. Medjutim ovaj strah je poseban, paralise te od glave do pete, nedajuci ti trenutak mogucnosti da se pokrenes, bilo gdje i bilo kamo….
Tu smatram da smo pogrijesili, jer su Nusret i moj babo bili na izvidjanju, ponekad se popenjem gore nebil i ja nesto bolje vidio. A sta vidjeti? Sjeo sam u cosak, vise se i ne obaziruci sta moji oko mene rade jer sam negdje u podsvijesti kontao da bi mogao nekako ostati ziv, znaci da se pokusam negdje zastekati. A to negdje je bilo tik ispred mene. Posto je kuca bila jos u izgradnji, a sad nam je svima jasno zasto Stojan nikad nije zavrsio kucu jer je znao da ce biti rat. Bile su ispred mene neke daske malo podignute od betona pa sam skontao da bi u slucaju da cetnici upadnu, mogao se zavuci i tako se mozda i spasiti. Ali…
Kada su cetnici dosli do Nusretove kuce i poceli razvaljivati vrata, kao i na svakoj drugoj kuci, desio se trenutak koji je rijesio sve, nazalost kobno. Jedan cetnik podje prema kuci Stojana Nerica a drugi mu rece, nemoj tamo, tamo nema nikoga, sto je automatski i nama mozda svima i znacilo da se spasimo,i u slijedecoj noci se izvuci,pa kako nam Bog dadne,preko Ljuna. E da je tako Bogdom bilo. Medjutim Nusret je otvorio prozor i rece, nemojte mi kucu zapaliti. I to je bilo to. Nastao je opci kaos. Poceli su vikati i lupajuci nogama i kundacima pusaka u vrata, koja su nasi njima odmah otvorili.Nisam bio direktno kod vrata, pa nisam vidio nista,ali sam cuo veliku galamu, ocekivajuci u tom trenutku da ce one koji otvore vrata, odmah pobiti,jer je bilo samo pitanje sekunde kada ce oni poceti pucati…
Taj trenutak koristim bacam se na pod i kao pacov sam se zastekao, pokusavajuci cudo napraviti da me ne uhvate. Svi su vec izasli, a onda i mozda jos jedna greska, dolazi moj babo i kaze meni, hajde izadji ovi su iz Rogatice, naravno i dalje naivno razmisljajuci, tako sto je on posten, da i oni nama nece nista uraditi. Naravno izlazim nerado, rondajuci u sebi jer mene tu nebi nasli. Izlazim napolje, prvog kojeg sam vidio nisam ga poznavao,bio je mladji i bio je smracen ko tama a na glavi je imao crni sesir bez ikakvih oznaka. Uperenih pusaka u nas, tu prepoznadoh i Motiku Slavisu onog fudbalera kovrdjave kose. Zamotan mu lakat zelenim zavojem, i prica nam kako mu neki stariji covjek bacio bombu pod noge, pa ga malo zakacilo. Nastao je neki kosmar, jer su svi htjeli u tom trenutku nesto reci, necim se opravdati, neki su i plakali, pomazuci zbunjivali su i nas ostale koji smo bili ionako van sebe, puni straha.
Moja tetka podje nesto reci onom crnom smracenom, a on je onako drsko i grubo odgurnu, i rece bjezi od mene ne grli me ni rodjena majka. Mina pomaze i place, spominje Bucu rahmetli,bilo je strasno i napeto jer takvo ponasanje od nas je bilo sigurno produkt straha koji nas je razarao. Ali onda…
Pocelo se pucati rafalno, preko izgorele kuce Ibre Zolote. Cetnici nisu ustvari ni znali sta se desava u tom trenutku. Onaj crni se uznemiri, a mi ko mi, pojma nemamo sta se desava. Nakon nekog odredjenog vremena prodje i hitna pomoc kroz ulicu Danila Djokica a mi ponovo iz svog postenog ugla gledanja, govorimo kako je hitna dosla po Hamdu Catica, koji je bio nepokretan, pa cak pomislili umjesto zlocina koji se desio da cine humano djelo. Cetnici koji sun nas cuvali, saznase sta se dogodilo, pa onaj namraceni se meni obrati,i rece mi da ja dovedem sve one ostale koji su jos bili tu u blizini. Rece moj babo, neka odoh ja, valjda da mene zastiti, jer ipak se tamo desilo puno toga sto ce i nas kostati….
Ostali su u ulici Danila Djokica jos Kartal Meho,Kartal Maida,Catic Hamdo,Catic Safa.
Kada su dosli do kuce Kartal Mehe, bili su dobrovoljci iz Panceva i domaci vodici.U zgradi preko puta njegove kuce bio je jos i penzionisani policajac Kezun, zvani Keza. On je imao naoruzanje. I najvjerovatnije kada su unisli u avliju Kartal Mehe,Kezun je zapucao,i to je onaj rafal koji smo i sami vidjeli i culi, preko kuce Ibre Zolote. Ubio je Kezun dobrovoljca iz Panceva, pogodivsi ga rafalno preko glave,i prosuvsi mu mozak ,koji je vidio moj babo. A ona hitna pomoc nije bila za Hamdu Catica nego za mrtvog dobrovoljca kojeg je ubio Kezun.
U kuci Nedzada Mesica u podrumu je sjedio Sladjan Planincic- Roski i pio sok. Hamdu i Safu Catic su ubili odmah ispod stepenica u kuci Kartal Mehe. Planincic Sladjan je bio u blizini pa on zna sigurno ko je ubio njih dvoje….
Mi na drugoj strani nismo imali pojma sta se tamo desava.Rekli su nam da polahko krenemo, misleci da ce nas kao i ostale zarobljenike odvesti u srednjoskolski centar, krenuli smo u koloni jedan po jedan. Skrenuli smo kod kuce Busatlije Taiba i posli pored kuce Sefika Kazica prema vatrogasnom domu. Prolaze pored nas i tiho nam govore kao da neko spava….dobar dan…dobar dan…Prepoznadoh njih par,kao sto je i Rajak Milosa stariji sin Rasa,i njih par iz Zaganovica. Isli smo do kuce od rahmetli Neziragince i tu nam rekose, stanite,sto za neke od nas su i bili zadnji koraci..
Stali smo. Nusret ja i moj lik smo stajali u prvom redu a iza nas su stajali moj drugi lik, Biba, Avdo, Mina. Zadnji je stajao Abid Makas. Ispred nas na nekih pedesetak metara stoji Karisik Zoran Kare sa mitraljezom M53,sa sljemom na glavi, sljem koji je sakrio mutnu facu, ubice koji je cekao naredbu. Ostali cetnici su stajali iza njega i nastala je sutnja. Prije toga u ulici Kruscica ubijeni su otac i majka od Krajine Nihada,i u toj ulici su ubili i majku od Besima Begica, Fatima ako se nevaram.
Jedan moj lik rece Nusretu, sve ce nas sad pobiti. Nusret stoji, gledajuci negdje u prazno, rece, sta ces, sleze ramenima, kao da je htio reci da on nista tu ne moze. Lik rece pa eto da se halalimo Nusrete, a ja kao da sam se pokusao i uspio sam se okrenuti, gledajuci u Abida Makasa njegov zadnji pogled koji pamtim i pogled Nusreta Makasa. Sve sam mislio u tom trenutku da kad pocnu pucati, da se bacim prije, nebil kako ostao ziv…
A onda dodjose iz ulice Danila Djokica, Kartal Meho i moj babo. U tom trenutku, prozvase mog babu, prozvase ga i rekose, polazi naprijed. Niko nije ni naslutio sta ce se sad desiti. Babo kaze cetnicima, nemojte nas razdvajati, bili smo sve dosad zajedno, pa kad bi mogli svi krenuti zajedno. Lubarda mehanicar kaze, suti cuvaj svoju glavu polazi naprijed. Prozvase i mene, Neskovic Zlatko,polazi naprijed. Gurno sam tetku i nesto sam joj opsovao, krenuvsi jer sam bio pun straha i nisam se mogao u potpunosti kontrolisati sta radim i sta pricam. Moja majka rece, nemojte bar moju zaovu rastavljati,ona nema nikoga,i da je clan nase porodice.J edan rece, ne moze. Ona spusti svoja dva cekera, kao da se pomirila sa svojom sudbinom, a onda ponovo moja majka rece, nemojte bar nju, ona nema nikoga, neka i ona podje sa nama.To je bio trenutak kada su mogli reci, stanite nazad i vi pa budite zajedno kad vec tako zelite.
Jedan rece, neka podje i ona….
Krenusmo nas cetvero, prolazimo pored vatrogasnog doma, prepoznadoh Nedic Danka,Saponju,predjosmo most,a vodi nas Lubarda. Kod vatrogasnog doma su stajali Vlado Markovic,Joja, Zlatko Neskovic. A kada smo krenuli niz ulicu ide i Maida Kartal, ranjena u lijevu ruku, visi joj onako bez osjecaja i sva krvava. Place. Na mostu lezi konobar Žika sa sajkacom na glavi, koju skida kad nas vidje. Iza mosta lezi jos jedan les zapaljen,izgorelo pola glave,a poslije sto rece Andjelic Tomo, njihove metode paljenja zrtava.Naspu u onu pumpu za prskanje voca benzina,poprscu zrtvu,i opale jedan metak,pa je tako zapale.
Moja majka se okrenu jos jednom sa mosta i mahnu njima koji su ostali u stroju smrti u kojem smo i sami bili prije par minuta. Ubio ih je Zoran Karisik Kare, a po naredjenju Markovic Vlade i Mrkija. Pali su bez ijedne rijeci, hrabro, a zlocine ko je pocinio zavrsice tamo gdje mu je i mjesto, kada za to dodje vrijeme…
Kraj
Twin Peaks