Maj u Rogatici (prvi dio)

Broj pregleda: 201

Rogatica, petak 6 maj 2011

I tako nastavljam ja tradiciju odlazaka u nasu Rogaticu na dzumu makar jednog petka prilikom svakog odmora u nasoj lijepoj Bosni. Nekako su se i dedo Mumin i Zenga navikli pa posjeta mom rodnom gradu vise nemoze biti bez njih dvojice. Dogovor je bio da i moj role Irfo podje, u autu, sa nama ali je on moro da ode ranije, da na vrijeme dostavi robu za rostiljnicu (citaj sarajevske cevape, sudjukice, kobasice rostiljske, somune…).

Nikoga u Hadzicima netreba dvaput zvati i poslije jutarnje kahve krecemo put Rogatice preko Sarajeva: ja, dedo Mumin i Zenga. Zacas smo na Vijecnici.
A na Vijecnici usporavam i gledam ima li koga od nasih jer imamo mjesta pa moze sa nama. Prepoznajem starog TPR-ovog vozaca Jusufa Katicu i zaustavljam se. Kroz otvoren prozor mu isaretim i zovem ga da ulazi u auto. On prilazi ali me ne prepoznaje pa da bi prekino njegovu nedoumicu vicem, hoces za Rogaticu i da sam ja Cengic. Prepoznade me i upada u auto.
Jusuf je poso preko vikenda na Burate gdje je napravio nesto ko vikendice, da moze da boravi. Vrijeme proljetnih radova pa je poso da ze zabavi oko krompira i ostalih povrtnih kultura.
Vozim lagano i eglenisemo o nasoj Rogatici pa se poblize dofatismo Delija od kojih je Jusuf i ozenjen. Dofatismo se i Rogaticke carsije nekad, nekadasnjeg TPR-a (u kom smo obadvojica radili), pa dalje desetina Rogaticana o kojima valja pricati i koji zasluzuju da budu spomenuti.
Tako neprimijetno stigosmo pred Han Stjenice pa se poselamismo sa nasim Jusufom koji ode svome imanju a mi nastavismo nanize put Rogatice…

Nema vise onih ushicenja koje sam imo ranije vozeci se kroz Rogaticu. Drago mi je doci ali mi opet nekako svejedno. Cak vise i ne gledam hocu li koga prepoznati vec u svojim snovima mislim na minula vremena.
Pred rostiljnicu i susret sa nasim Irfom, nema Munire sa njim. Njoj cemo kasnije na Pticijak, na mezar, da joj proucimo Fatihu…

Medjutim prvo ce mo nas trojica: Ja, dedo Mumin i Zenga na kahvu kod naseg efendije Amela Kozlica u kancelariju medzlisa. Tako smo se dogovorili sa njim da mu navratimo ranije jer on treba ici klanjati dzumu u Vragolovima. Ulazimo, selamimo se i sjedamo za hastal a istovremeno bijahose narucene kahve iz Irfine rostiljnice. To me poljulja i podsjeti na nekadasnja vremena, kako su birvaktile kahve narucivali nasi stari kod Mehage brice kad bi me babo doveo na dotjerivanje glave. Tu na istom mjestu ili mozda metar, dva, uz carsiju.
Uz kahvu eglen, beglen, prica nam efendija da nema mujezina Envera i da je u bolnici u Gorazdu jer mu je koljeno nesta nateklo.
Rekoh odmah da dedo Mumin zna dobro ezaniti pa se tako i dogovorise. Prosle godine Enver i jes obeco dedi Muminu da ce ga pustiti da ezani, ko kad su postali dobri ahbabi. Utom u kancelariju ulazi neki efendija u penziji. Kadric mescin, pa ce on mujeziniti.
Iskoristih priliku da platim i clanarinu MIZ Rogatica za ovu godinu. Lijep je nekako osjecaj kokad znas da pomazes opstanak naseg naroda u nasoj carsiji. Ipak je dzamija nase okupljaliste i mjesto gdje sretnes sav nas narod na jednom mjestu a koji se tog dana nalazi u nasoj Rogatici. Tako upoznah i Osmana Hodzica (babu Kovanjskih blizanaca) koji obavlja duznost blagajnika, naravno volonterski, da mu dragi Allah da svako dobro. Nisam tada znao za blizance.
Bio je to moj prvi susret sa ovim dobrim insanima, efendijom i Osmanom, pa se nadam da ce mo uvijek kahvenisati skupa kad navratim u Rogaticu…

Kasnije i bi tako krenusmo nas svecetvorica prvo put Biljinovca pa ce mo onda kroz Gracanicu na Pticijak.
Na nasem imanju na Biljinovcu me doceka iznenadjenje isto ko i prosle godine. Prosle godine kruska Zucka bijase zapaljena ali se drzala jos i bila je nesta rodila, a ove godine je nema. Rece mi komsija, sto zivi gdje su bile Vatresa kuce, da je pala zimus pod teretom snijega.
Odemo porodicnom mezarju prouciti Fatihu. Kojeg li apsurda, uvijek smo imali porodicno mezarje a u njemu je zadnji Cengic ukopan ’69, tj. moja nena.
Kako mi babo Sejdalija i jes zrtva zadnje agresije tako mu se i nezna mezar jer se vodi kao nestala osoba, ko uostalom i desetine pobijenih tog 19 juna ‘92.
Posmrtni ostaci brata Nihada pronadjeni u masovnoj grobnici u jami Paklenik sa jos dosta Rogaticana pa su skupa ukopani na sarajevskom mezarju Vlakovo 2000-e, sedamnaest njih jedan do drugoga.
Majka Dzevahira umrije 2001 pa tako i nju ukopasmo u Vlakovu…
Sa Biljinovca kroz Gracanicu pa na Pricijak. Stadosmo kod Dzika mezarja na onom mjestu gdje smo mi raja iz Gracanice uvijek palili Prvomajsku vatru. Obidjemo mezarje te proucismo Fatihu. Tu se i upustismo u razgovor pa ja iskoristih priliku da napravim koju sliku i jedan kratki video zapis naseg grada.
Poslije odosmo u Tekiju, Irfinoj kuci pa ce mo odatle na dzumu u Carsijsku dzamiju…

Kad pogledam s’ Pticijaka… 6 maj 2011 (video zapis)

{youtube}NbrdKGFCdQw{/youtube}

Kahva u kancelariji MIZ Rogatica: Nas efendija Amel Kozlic i dedo Mumin