Sedamdesetih godina, prošlog vijeka pravo iz svog Bijelog Polja stigoše trojica.Tri brata. Dva doktora i
jedan veterinar. Braća Kurtćehajići. Šefko, Rasim i Besim.
Šefko niži rastom žilave građe. Ljubitelj cigare i akšamluka.
Rasim puniji, crnomanjast, lijep. Ženama se plaho dopado. Begenisale ga.
Besim, mršaviji i najnarodniji. Bio blizak narodu, a i narod njemu. Veseljak.
Šefko je bio u generaciji direktora stvaraoca i graditelja. Sjajna generacija vizionara predvođena starim bardom Hasečić Ejubom, Hamdijom Hadžihasanovićem, Rasimom Čolićem, Šefikom Čohodarom – Kikanom, Bekirom Behlulovićem, Stevom Obradovićem, Dervišom Pašićem, Ramizom Lihićem, Ademom Žunićem, Husom Hodžićem. Oni su kasabu počeli pretvarati u grad.
Kasnije su to naslijedili mlađi.
Šefko je za kratko vrijeme rogatičko zdravstvo podigo na viši nivo .Od stacionarnog liječenja, izgradnje
nove bolnice, do porodičnih ambulanti po mjesnim zajednicama. Bio je direktor sa autoritetom. A i vlast stajala
iza njega. Opraštala mu i pojedine sitne ispade. Doktor je. Zatrebaće. Bio je aktivan i u sportu. Upravljo je jedno
vrijeme sa FK“Mladosti“. Tada smo nabolje stajali.
Uveo je disciplinu, iako je on bio slobodan ko ptica. Znao.
Pričo mi Meša, njegov ahbab u kartama, da je jednom poduže liječio nekog starijeg čiču sa Borika.
Vjerovo doktoru i nije htio ići dalje. Oporavio ga i vratio na Borike. Neće domaćin da ostane pri njemu. Ima
svoj gorštački ponos. Jednog petka pritego opanke i u ćaršiju. U šareni ceker tkanicu natrpo pršuta, meda, sira
i domaće šljive, pa u bolnicu.
Uđe nenajavljeno pravo u kancelariju doktora Šefke .Kod doktora sjedili: načelnik opštine, sekretar komiteta i predsjednik sindikata. Nazvo čiča dobar dan i nastavio:
-Ja se vama ostalim izvinjavam, ali eto ovaj naš doktor me dobro pazio i ja neću da to pri meni ostane.
Krenu u po sobe da spusti onu tkanicu sa zahirom i pićem. Vidje doktor da mu je pozicija nezgodna i zagalami:
-A da, što činiš? Šta si to donio? Ja imam platu. Meni to ne treba. Sutra more neko reći da doktor Šefko prima mito.
Vrati to i nemoj tako da dolaziš.
Zbuni se čiča, al se brzo davranisa ko onaj Kočićev junak, te polahko vrteći šubaru u ruci reče:
-E nemoj doktore tako. Nijesam ja tebi donio što nejmaš. A još manje da te unezgodim ili bože sačuvaj da te mitim. Ne pomako se, ako je to. Ja sam ovo da se nađe. Onako usput. Za potrošiti.
Skoči Šefko i sa osmjehom prozbori:
-E jesi me prepo. Vidim dobar si čojo. A veliš za potrošiti. E,ako je za potrošiti, stavi tamo u ćošak. Jel tako drugovi?
Spusti čiča ceker u ćošak sobe do stola i što prije natraške izađe.
Dalje znate. Potrošilo se sa drugovima.
Naš dobri Šefko, a da vidiš danas.
Danas je Bosnu napala ambrozija i korupcija. Jedno je korov za biljni svijet, a drugo za insanski.
Bogami prihvatili i jedno i drugo.
I ne branimo se, a hoćemo li biti zdraviji?
Teško.
Sarajevo, na dan simpozijuma o zdravstvu u jednom dijelu BiH
Aci Tagor 1414
P.S.Priča je inspirisana nasljednicima naših doktora. Njihovom djecom, koja su nadmašila svoje očeve, kao
što je prof.dr.Emina Torlak, kćerka dr.Aziza Torlaka, koja je doktor nauka u vodećoj sili svijeta.
Njima koji nisu živi rahmet duši i fala za častan život na dunjaluku.