Nasa rogatica.com ce u narednom periodu, uz odobrenje autora Ahmeta Sejdica, objaviti knjige „Biti svjedok istine“ prvi i drugi dio u posebnoj temi na nasem forumu. Napominjemo da su ove knjige stampane u vrlo malom tirazu i vjerovatno nece biti dostampavane prije objavljivanja na nasoj stranici. Ove knjige su veoma trazene pa smo posebno pocastvovani odobrenjem autora da se ove knjige objave na rogatica.com.
Sticajem okolnosti, zahvaljujuci nasem clanu hadzu, dosao sam u posjed ovih knjiga, procitao ih u jednom dahu i sada imam priliku da ih predstavim i vama na nasoj rogatica.com. Knjige su posebno interesantne za nas Rogaticane jer upravo dokumentuju desavanja na ratistu na kome je i vecina Rogaticana bila prisutna, u Gorazdu.
Rijetki su oni, sa nasih prostora, koji nisu imali priliku cuti o nasem bosanskom heroju Ahmetu Sejdicu. Covjeku koji nije stedio prvo sebe a onda i druge u odbrani nase domovine. Zahvaljujuci njemu i ostalim borcima, Gorazde je odbranjeno.
Ahmet Sejdic je rodjen 02.01.1960. godine u selu Drokan, opcina Visegrad. Patrijarhalno je odgojen u osmoclanoj porodici skromnog imetka. Osnovnu i srednju skolu zavrsio u Visegradu, a Sumarski fakultet u Sarajevu. Skolu rezervnih oficira pjesadije u Bileci zavrsio 1985. godine.
Po sopstvenoj odluci ukljucio se kao borac u odbranu Bosne i Hercegovine od agresije, vec februara 1992. godine. U toku 1992. godine, braneci Bosnu na krvavoj Drini, vodeci jedinice od grupe do odreda i na kraju brigade (Prva visegradska brigada), iskazao se kao primjeran starjesina i veliki borac.
Aprila 1993. godine Prva visegradska brigada, pod njegovim vodstvom, postala je „Slavna“. Od juna 1993. godine do oktobra 1994. godine obavljao je duznost nacelnika Staba Istocnobosanske operativne grupe ( IBOG) i komandanta Prve Slavne visegradske brigade. Od oktobra 1994. godine pa do kraja Agresije bio je komandant 808. oslobodilacke brigade.
Za postignuti boracki rezultat dobio je najvece priznanje „ Zlatni ljiljan“ . Na licni zahtjev, ali uz veliko razocarenje, demobilisan je iz Armije u cinu pukovnika augusta 1996. godine i posvetio se radu u privredi.
Ahmet Sejdic je u toku agresije izgubio brata, gluhonijemu sestru i oca. Teska srca je napustio Drinu i sada zivi u Sarajevu sa suprugom Dzevadom i kcerkama Amilom i Dinelom.
Ahmeta Sejdica pamtim jos iz ratnih dana ali nisam nikad imao priliku da ga licno upoznam. Oduvijek me je interesovalo kako je ovaj covjek u najtezim situacijama uspijevao da motivise ljude oko sebe da daju maksimum. Ljude koji su bili goli, bosi , gladni, sa oskudnim naoruzanjem, vrlo cesto jedna puska na tri covjeka. Njihove porodice su bile nezbrinute i gladne, vrlo cesto izbacivane na ulicu.
U julu sam konacno dobio priliku da se upoznam sa nasim herojem i da u kratkom razgovoru potvrdim moje pretpostavke. On je bio istinski vodja koji je uvijek bio na celu a njegovi borici iza njega. Rijetkost je da su komandanti isli u prvim redovima a jos rijedje da su prezivjeli ovu agresiju.
Ahmet je jedan od onih koji je prezivio i zbog toga osjeca obavezu prema svojim borcima, sehidima, da svjedoci istinu o njihovoj borbi.
Kako kaze u uvodu:
„Ovaj mali i veliki pokusaj mi je omogucio da, prvo onima koji se izborise za spas Bosne i podarise svoje zivote u njene krvave temelje, zatim onima koji ugradise dijelove sebe i svojim najblizim, pokusam vratiti dug. U ime njih, kroz njihovu i moju sudbinu, koje su vrlo slicne, napisati da se zapamti, napisati da se ne ponovi! „
Ovaj Ahmetov pokusaj je zaista uspio jer ovo i nije kao neko klasicno svjedocenje. U recenziji ovih djela je to jasno naglasio nas poznati knjizevnik Abdulah Sidran kada kaze:
„Mozda bih se usudio, na kraju, kazati kako ovaj rukopis i nije radjen kao pisano svjedocanstvo. Koliko god sam puta imao priliku citati pisana svjedocanstva ovakvoga karaktera, mahom u rukopisu, uvijek mi se cinilo da su radjena pod nekakvom iznudom, kao u zatvorskoj celiji gdje osumnjiceni treba da dokazuje vlastitu nevinost – na nacin informbiroovskih revidiraca: “evo kako sam dosao tobe! Od toga, ni traga u ovome rukopisu.
Ahmet je jedan od rijetkih koji je svoje znanje iz vojnih oblasti potvrdio i u praksi. Bilo je tu i inovacija koje se ne mogu naci ni u vojnim enciklopedijama. Pa i nasa borba za odbranu Bosne je bila jedinstvena. Valjalo je donositi odluke u vrlo teskim situacijama a svaka greska je mogla odnijeti zivote njegovih saboraca. Nikad se nije mirio sa planiranjem procenta poginulih kod planiranja akcija. Za njega su ljudi bili na prvom mjestu, njegovi borci.
Vrlo tesko je podnosio gubitak svakog borca. Osjecao je kao da svakim tim gubitkom gubi jedan dio sebe samoga. O svemu ovome sto pisem cete se vrlo brzo uvjeriti citajuci Ahmetove zabiljeske.
Danas Ahmet zivi zivotom uspjesnog poslovnog covjeka. Rat je daleko iza njega ali rane nisu jos zarasle. Ostao je gorak okus poslije svega jer najzasluzniji su ostali po strani. Njihove rezultate su prisvojili oni iz sjene. Istinski borci koji su zasluzni za odbranu Bosne su sklonjeni u stranu ili ih vec odavno nema na ovom svijetu. Valjda je takva sudbina sinova revolucije.
Nadamo se da ce se jednom shvatiti da je Bosna mala zemlja da bi mogla tako olahko zrtvovati svoje najbolje sinove. Ostaje nam da se nadamo da ce se nesto promijeniti i da ce oni najbolji doci u poziciju da nesto odlucuju u ovoj zemlji.
Istina o kojoj Ahmet svjedoci u svojim knjigama ce kad tad izaci na vidjelo. O tome valja dalje istrazivati i pisati. Kako rece Knjizevnik Abdulah Sidran:
“Istoriju pisu ozbiljni i posteni naucnici, kad prodju godine i decenije – ali tek nakon sto na svome stolu priberu desetine i stotine svjedocanstava, dakle knjiga kao sto je ovo nesumnjivo dragocjeno –
istorijski i politicki dragocjeno svjedocanstvo komandanta Ahmeta Sejdica.”
Knjigu cete moci citati u nasem forumu u temi “Ratna svjedocenja” , podtema “Biti svjedok istine”Ahmet Sejdic.
A to se nalazi na slijedecem linku :
http://www.rogatica.com/index.php?option=com_fireboard&Itemid=53&func=view&catid=11&id=29281#29281