Enver Kulovac, nas sugradjanin, prosvjetni radnik, veoma vrijedan aktivista ali prije svega drug i brizan otac, odan porodici. To su neke karakteristike koje se mogu pripisati ovom covjeku koji nikad nije bio u prvom planu ali njegov doprinos je bio nemjerljiv. Kroz taj svoj vrijedni rad nikad nije isticao svoju licnost pa je nekako prosao neopazen od mnogih nasih sugradjana. Samo oni koji su imali priliku pribliziti mu se i bolje ga upoznati su postajali svjesni te ljudske velicine.
Envera sam imao prilku blize upoznati kroz vozacku obuku. Naime, bio mi je instruktor a vrlo cesto je kontaktirao i sa mojim rahmetli ocem, jer su zajedno radili u osnovnoj skoli. Uvijek je bio u nekoj zurbi jer ocigledno nije mogao da stigne sve obaveze koje je sebi nametao i koje su mu se nametale same od sebe. Uvijek je bio spreman da pomogne jer je tehnicki bio veoma potkovan. Pomagao je kolegama prijateljima i komsijama u montiranju i rukovanju novom tehnikom koja se krajem osamdesetih godina pojavljuje u nasim domovima pa su rijetke kuce njegovih kolega komsija i prijatelja u kojima Enver nije bio dragi gost.
Eto sa Enverom se nisam poznavao tako dugo ali poslije polozenog vozackog ispita sam imao na raspolaganju njegovog „PZ“-jca kada mi je god zatrebao auto. Takav je on bio. Nije znao reci „ne“ i rado je pomagao svakom ko bi mu se obratio i ako je bio u mogucnosti. Takav je bio kroz citav zivot, i nije mogao biti drugaciji kad su dosli kijametski dani za nasu Bosnu. Svim srcem se predao jedinom cilju, odbrani svoje domovine.
Enver Kulovac je rodjen 1947. godine. Nemam podatak da li je rodjen u Zepi ili Rogatici. Otac mu je bio komandir milicije i stanovali su u Rogatici a onda preselili u Sarajevo (Stari grad).
Uciteljsku skolu je zavrsio 1967. godine a onda i Visu pedagosku, predmet opstetehnicko i fizika. Enver se ne zadovoljava sa tim i nastavlja svoje skolovanje uporedo sa radom. Upisuje tehniciki fakultet u Rijeci i zavrasava ga uz rad. Po zavrsetku studija dolazi u Rogaticu i radi kao nastavnik u OS Ragib Dzindo sve do rata.
Inace je bio rezervni oficir i aktivista u Radio klubu u Rogatici. U slobodnom vremenu obucavao je nove vozace motornih vozila i postaje poznat na cijeloj teritoriji opstine i sire. Bio je cijenjen u kolektivu u kojem je radio.
Pripadao je onima kojima je rad bio svetinja i koji jednostavno nisu znali da se odmaraju. Ako nije na nastavi onda je na poligonu za obuku vozaca, radio klubu ili auto moto drustvu. Tako je bilo sve do rata kad se prikljucuje pokretu otpora.
U prilogu vam stavljamo isjecak iz novena, tekst objavljen u Oslobodjenju 1989. godine. Eto i iz tog kratkog teksta zraci jedna ljudska velicina.
O pogibiji rahmetli Envera sam poblize saznao iz knjige Ahmeta Sejdica “Biti svjedok istine” Evo nekih isjecaka iz knjige:
“23.11.1992.godine na podrucje gorazdanske slobodne teritorije je stigla grupa od stotinjak boraca od kojih je tridesetak bilo Visegradjana. Predvodili su ih Enver Kulovac i Podzic Fikret, dokazani borci sa sarajevskog bojista, izrasli u vrsne starjesine sa dosta dobijenih teskih bitaka. Stigli su sa odredjenim zadacima i ovlastenjima, uglavnom da pomognu da
dodje do sto brzeg oslobadjanja novih prostora i jacanja Prve visegradske brigade.
…
Primijetih da te samohotke nema na mjestu gdje je sinoc, u mrak, bila. Momci iz Sarajeva su se vrlo dobro kretali po terenu i koristeci masku i zaklon, pratili mene i borce sa ovog prostora u stopu. Posebno su me odusevili Enko Kulovac, Podzic Fikret i Taib Dervisevic u skladu pokreta, medjusobnom sporazumijevanju i koncentraciji na neprijatelja. Djelovali su samouvjereno i zastrasujuce, bili su blizu mene radi signala. Mic po mic, necujno stigosmo na Vlasenje, zatim mala pauza i silazak na Pocivala.
….
To nije bilo moguce istog dana jer sam ja bio daleko od radio-uredjaja u izvidjanju, pa smo se culi narednog dana, odmah poslije Nove ’93.godine, nakon sto su pronadjena tijela Podzica i Enke rahmetli. Njihova tijela su nadjena duboko u nasoj teritoriji iza novoformirane linije odbrane Vrhovi- Bukovica – Prznica 01.01.1993.god.
Poginuli su od granate krecuci se ka Medjedji, jednom precicom pored dzamije u Orahovcima. Ovaj put im je nedostajalo malo srece jer su se kretali ivicom jednog suhog potoka, a granata koja ih je ubila pala je uz samu ivicu, dva-tri metra od njih. U vremenu njihove pogibije ja sam bio na Bukvici sa ekipom i niko nije cuo ni jedan krik, a udaljenost je oko trista metara. Sve vidjeno na terenu ukazuje da su brzo izdahnuli.“
Za svoju predanost, pozrtvovanje i uspjehe u odbrani BiH, rahmetli Enver Kulovac je posthumno 1996. godine odlikovan Zlatnim ljiljanom.
Neka ti je vjecni rahmet dragi Envere i neka te dragi Allah nagradi za tvoja djela, djela bosanskog sehida.