Blizu devedesete godine, prošlog vijeka, nas nekolicina je službeno boravila u četiri sada novoformirane države. U Srbiji, na Kosovu, Montenegru i Makedoniji. Najupečatljivija slika mi je bila pri ulazu u Kosovsku Mitrovicu. Vjetar nakav puho,a u zraku hiljade plastičnih kesa, raznih boja. Pored puta konzerve, kartoni i svakakav otpad. Haman se i ova ko fol metropola,a belegijom se park kosi usred grada,ko biva Sarajvo, primaklo ovoj slici.
U duši mi naka praznina i sjećanje na voljeni grad.Rogu sam volio i zbog ovoga. Čistoće.Uvijek je se sjećam,još od najranijeg djetinjstva kao čistu i urednu čaršiju
I danas sam ponosan na tu njenu osobinu.Naravno prijeratnu.
Čistoća u Rogatici je bila kult.Firma je održavala javne plohe,a građani svoje avlije i ono ispred.Grad se čistio na
više načina.Bili i čistači sa brezovim metlama i japanerima.
Jedan od njih je bio i naš Hajdo Mešanović iz Pohrida.
Nešto ne znam,dal’ on dođe u Pohrid sa sinovima iz lijepog Višegrada,ili sinovi odoše sa Pohrida za Višegrad.
Sajka zna.Sigurno.
Hajdaga je bio osrednje građe,debeljuškast,ili što bi se reklo „širac“.Plavo odjelo sa kapom francuzicom na glavi.Jedino ga za Špiru Guberinu veže brezova metla.A i mista, ni nalik.Jedno morsko,a drugo gorsko.
Narodni čojo sa širokim osmjehom na licu i uvijek nagodan za šalu. Ponedeljkom, kad je glavni pazarni
dan, svijet navali sa svih strana da trguje sa hajvanom ,krpama i hranom. Najgušći promet se odvijo između dvije
pijace,preko vatrogasnog mosta.Bilo podosta i zaprega.Prljale grad.Čak je jednom osvano znak zabrane za
zapregu preko mosta,prema gradu.Nije se plaho poštovalo.Moro narod trgovati,živiti,snalaziti se.E,na tom dijelu
od znaka do mrsne pijace,postaviše našeg Hajdagu da malo čisti,a i malo ko ureduje.
Nije srkletio.
Znao je da će slabo ko za brezovu metlu,a opet valja sa rajom i dalje živiti.Hajdo to okrenu u svoju korist,da radni dan što brže
prođe.Jednog ponedeljka neka samohrana žena iz Šatorovića,povela konja preko mosta do gradske pijace.
Taman preko mosta do onog znaka,a Hajdaga će ti zagalamiti:-Za što konja vodiš ulicom?
-Ama aga pošla po gas.Nejmam gasa,treba mi.A ope aga pobješće mi kljuse,bojim se.
Hajdo ne popušta:-Za što konja vodiš?
-Ama bolan nebio aga.Moram i podmire donijeti.Kocke,kahve,keksa,rahatluka.Žena poblijedila ko limun.
Vidi to Hajdo i kaza:-Bona za jular! Za jular konja vodiš.Hajde podmiruj se.
-Nalet te bilo.Muško,a vještica.
Žena provede ono kljuse,ostavljajući Hajdu da se smije njenom strahu.
Tu bi se vrzmo dva sahatka i polahko gurajući onaj japaner stigo na ćošak Bušatlija kuće.Malo mu šege.
Razgledo bi po raji tražeći novu žrtvu.Opazi da se sa druge strane polahko gega Galib Pezo.Galib je bio dobar i
miran,ali muhanat na zviždanje.Hajdo zviznu i čučnu.Galiba ufati safra.Poče se okretati i sovati:
-Ća đviđdiš!Ća đviđdiš! Ama ća đviđdiš!Čika ti materina!
Taman se nekako smirio,kreno prema hotelu,a Hajdo opet zviznu.
-Ama ne đviđdi!Ne đviđdi!Čika ti materina!
Taman što je popustio Galiba,odnekud nabasa Boro.Nije htio propustiti vaku priliku.Okrenu se prema
vatrogasnom domu,da ga ne primjeti, i izdera se:
-Prodo Marko volove! –Idi beri zlaticu!
U to ti i raja poče:-Hajde radi!-Idi beri zlaticu!
Gotovo.Uspje Hajdo zapaliti i raju i Boru.
-Neću!Neću!Neću da radim!J..o te Marko! J..la te zlatica! Nećuuuu!Nećuuuu!
Odmahujući i galameći,naheveren na jednu stranu,ode prema hotelu,sujući sve po spisku.Nekad će kasnije stati.
Raja ko raja.Voljela svog Hajdu,a i ovi ostali im nisu bili mrski.A što i ne bi.Svi su bili dio našeg „malog mista“
Oni bi-bi doktori kažu da je smijeh čistač duše.Naš dobri Hajdaga je onda trebo imati benificirani staž.
Čistio ulice i duše svojih sugrađana.
Sada naš dobri Hajdaga,tamo gdje si ti čistio,nema ni čistača,a ni duše.
Nastala u junu,slušajući pjesmu Halidovu “Što je tužna breza ta“
Aci Tagor 1414