LJUBAVNI BOR
Toplo ljetnje jutro 93. Nigdje oblacka. Iz daljine topli vjetar donosi zvuke eksplozija. Olovo i Gorazde opet meta komsijske artiljerije. Zepska kotlina spava. Samo tezaci i cobani pomalo narusavaju taj mir. I ja nesto nakon dugog vremena dobre volje, a i fizicki se nisam bolje osjecao odavno. Neradni mi je dan a i Duda me danas pozvala na rucak, obecala domacu hranu, kaze” Nista iz sadake”. Bice tu jos zvanica ali ne brini svi su ti poznati.
Nekad poslije podne, kad je dobro ugrijalo, dosao sam do kuce koja se nalazi u podnozju Zlovrha ,na ivici prostranih livada planinskog platoa Sijemac. Nova drvena kuca, namijenjena samo za ljeto, ali u ovo ratno vrijeme naseljena muhadzerima i preko zime. U kuci sam zatekao sve meni poznate i drage osobe.
Nismo ni upolovili drugu partiju remija a rucak gotov. Nije takva vrsta ruckova nikakvo cudo u tim krajevima, ta tradicija nije nikad bila ni zapostavljena ali u to vrijeme su ipak bili rijetkost. Somun od domace psenice u velikoj tepsiji, bi mogao nahraniti i dobro odjelenje regruta, keske od domaceg jecma ostupanog u staroj stupi, grah sa jagnjetinom , pita sirnica, eksija, i na kraju drcelj.
Po starom obicaju Duda je dosla do svakog gosta sa peskirom preko ramena, ibrikom i ledjenom u rukama. Oprali smo ruke, zahvalili se i otisli traziti “sretno” mjesto za cekanje da nam iz neba padne i vecera.
Usred livade na samku odnekud je ostao ostari bor. Star, bez grana. Kriv . Samo na vrhu nekoliko zelenih grana. Nije mogao nikog zastititi ni od kise ni od sunca,nije bio ni za kolja a ni za luca. Valjda zato nije nikom ni smetao . Imao je on ipak nesto sto ostali borovi nisu. Oko njega, na tim livadama padala je tog ljeta hrana, pa su ga u pocetku prozvali ”sretni”, a kad su se oko njega poceli okupljati mladi, loziti vatre onda je dobio novo ime ”ljubavni bor”. Svi su ga tako zvali i njemu se islo u kolonama sa svih strana kao na fudblasku utakmicu.
O tome kako je plato Sijemci i Bukovika izgledao tih noci znaju samo oni koji su to dozivjeli. Gore nebo pokovano zvijezdama , pomijesanim sa fosfornim oznakama paleta punih hrane koje ispustaju teretnjaci iz Frankfurta. Dolje stotine vatri, lucki i lampi dokle vidis. Gore, zvuci teretnjaka pomijesani sa planinskim vjetrovima pa se haman i ne razlikuju. Dolje, miris borovine iz prijeke gore i miris pokosenog sijena pomijesan sa mirisom mladosti i ljubavi.
Tu oko tih vatri i oko bora, radjaju se nove ljubavi, ozivljavaju stare,tu pocinju mnoga nova poznanstatva i prijateljstva, tu se ponovo osjeca zivot. Negdje oko jedan u noci kad nastane guzva i otimacina oko paketa tu vise ni brat brata poznati ne moze, dovoljno je samo petnaest minuta i ne znas vise ni gdje su bile vatre ni palete.
Tu vece sam ostao praznih ruku ali nisam bio ni gladan.Cujem iz mraka neki halavac se dere koliko moze ”Onaj domacin gore ne mora za dva mjeseca ici da ceka hranu, cijela mu paleta uletila u sobu”. Trcim i pitam, a onda srecom neko mi rece da je to istina ali da nikog nije bilo u kuci,”probila je krov i plafon i pravo u onu sobu gdje smo danas rucali”. Bi mi lakse, ali dodje vijest da je druga pogodila kucu Muratovog cuke i zgnjecila i njega i kucu. Pravo cudo je daje cuko bio jedina zrtva tih paleta i paketa.
U proljece i ljeto 94. u” zasticenoj” zoni Zepa se rodilo najvise djece.
