Negdje pred zoru smo se rastali sa Camilom i prema ranijem dogovoru krenuli glavnim putem prema asfaltu.Sve je jos uvijek izgledalo kao prije. Nista osim putovanja u to doba nije podsjecalo na rat. Skola u Okruglom u kojoj sam stanovnistvu, samo prije nekoliko mjeseci pricao kako nece i ne moze biti rata, kako nas niko ne moze zavaditi, prazna, kao i moja prica, selo Satorovici pored asvalta spava, kazu puno izbjeglica iz Rogatice ko sibica, a ne bi ni straze.
I tako kao da se oko nas nista ne desava u koloni jedan po jedan, asfaltom do Tira kuca a onda poljem prema Seticima. U podnozju Mednika nas je zatekla zora, jutarnje magle su pocele da se povlace, vrijeme za trazenje baze gdje cemo predaniti. Izasli smo na put koji vodi prema Seticima i nismo skretali sve do Lugonja kuca. Bili smo jos uvijek odmorni, siti, mogli smo nastaviti put ali nismo smjeli po danu.Skrenuli smo u sumu i zaustavili se negdje izmedju Setica i Dumanjica. Rusakovi su bili puni ali nismo bili gladni. Htjeli smo pusiti ali je bio rizik. Ni vatru nismo smjeli naloziti.Vrijeme uzasno, susnjezica i snijeg, hladno, satorska krila teska,odjeca mokra, dan se oduljio ko godina.
Nekoliko stotina metara iznad nas minobacacka jedinica gadja, vjerovatno Godimilje, Staru Goru, Zivaljvice a mozda i rubna Zepska sela, cijeli dan. Cujemo svaku ispaljenu granatu, blizu smo.Ovi mladji su se povukli prema Dumanjicima da vide sta se tamo desava a mi pravimo plan, kuda, kako? Mnogi koji su prije nas pokusali vratili su se. Svuda su vec postavljne mine. Znamo teren, karta nam ne treba ali kakve fajde kad ne znamo gdje su mine i zasjede. U jednom trenutku sam mislio da se vratimo i idemo prema Gorazdu.Tamo je bila vecina a isli smo u nepoznato.Ne znam jesam li to naglas razmisljao kad se ET vratio iz Dumanjica i rekao da je kod kuce samo Himzo Brankovic. Meni se odmah razvedrilo, znao sam da smo brzo na sigurnom.
Himzo je bio ugledni domacin, covjek od povjerenja, predsjednik mjesne zajednice u Berkovicima, covjek u godinama ali vitalan i sposoban.Himzo na tom terenu zna svako drvo svaku prepreku a hoce i pomoci. Njegovi odnosi sa komsijama vjerovatno nisu jos dosli do kriticne tacke, pretpostavka i ohrabrenje.Docekao nas je, i obradovao se kad smo usli u kucu. Odmorili smo se, osusili, vecerali i onda za njim stazama koje koriste komsije, gdje sigurno nema mina,na Crkvine.
“Kako ce te na Klancicu preko ceste ne znam, ako predjete na slobodnoj ste teritoriji”.
Ostao je na drugoj strani ceste gledajuci za nama a mi upadosmo u sumu u kojoj se ni po danu ne vidi a kamo li po noci. Sjeli smo odmah na pocetku, sretni zbog prolaska ali i svjesni da idemo u neizvijesnost, u okruzenje, svjesni cinjenice da ce biti teze izaci otud i ako prezivimo ali vise nije bilo izbora. Kruzili smo sumom cijelu noc iako smo svi dobro poznavali taj teren. Izgubljeni medju homorama nismo imali predstave gdje se nalazimo. Vec smo se i umorili a poodavno je svanulo kad smo prepoznali Taibegov lager, mjesto izmedju Laza i Budete.Spustili smo se niz tocilo i krenuli prema skoli. Tu su na nasu srecu bile nase straze. Moje “sangajke” koje sam na brzinu obuo su izdrzale. Put za koji smo potrosili tri dana sam nekad sa komsijom Begom prelazio za sest sati.Nismo bili ni prvi ni zadnji koji su sa svih strana dolazili u Zepu nadajuci se da ce tu naci spas. Grupe ovakvih kao mi koji su kompletnu imovinu i sve sto su stekli u zivotu stavili u dzepove i rusakove.Tu su vec bile grupe iz Opstina Vlasanica, Visegrad, Han Pijesak a svakim danom su pristizale grupe iz Rogatice.