To mjesto, koje se nalazi negdje na sredini jezera izmedju Visegrada i Bajine Baste, sam posjecivao i prije, sa ribarima iz Rogatice. To je ogroman kanjon , obale nepristupacne, i nikad nam nije ni na pamet palo da izadjemo iz camca.
Oko podne kad riba ne radi, odmarali smo se u camcu i gledali kako gore daleko po stjenama skacu divlje koze. Na tom podrucju ih je samo i bilo. Ostale su tu, jer gore nisu mogli prici ni lovci ni krivolovci.
Sad evo sa povecom grupom nesretnika idem njihovim stazama, trazimo spasa kao i one. Kisa ljetna, jaka, doduse topla. Mokri smo kao cepine. Trazimo zaklon, ali ga nejma. Idemo do pecine, nekad je neko od putnika bio tamo. Ogromna pecina. Suha, na sredini gori vatra a oko nje pet sest mladica. Poznadoh jednog, iz sela Gostilja opstina Visegrad ,bio je na pocetku rata muhadzir kod mojih a onda otisao u Srebrenicu. On i njegovi prijatelji sjede oko vatre,iscrpljeni, prljavi, prave nesto za jelo. Izbjegli su oni hapsenja u Srebrenici i sad po ovim pecinama, i nepristupacnom terenu pokusavaju naci neki prolaz, produziti zivot za jos koji dan, mjesec ili se spasiti.
Culi su oni za strahote u Srebrenici i zato ne smiju preko jezera, trazice neki drugi izlaz.
Mi idemo a ne znamo kud ni sta nas tamo ceka. Nismo ni informisani, jedino instikt i borba za opstanak, nista drugo. Cilj nam je neka lovacka kucica na obali, tu bi trebalo da se dogovorimo sta i kud dalje? Kucica, bolje receno ostatci od kucice, zarasla u zbunje i travu, nema ni krova, nekoliko rogova i zijoka strce, na podu pet sest dasaka i nekoliko greda, a misli smo tu konaciti. Idemo dalje, ali kako preko jezera, vise od pola nas ne zna, ili nedovoljno zna, plivati da bi isao preko jezera.
Srecom medju nama,jedan od najmladjih Ramiz K, na oci sasvim obican momak, ni debeo ni mrsav, ni visok ni nizak ali pun snage a kaze da zna i plivati. Predlaze ”Vi od ovih dasaka napravite skelu, dovoljne su samo tri, a ja cu onda da vozim skelu nekoliko puta dok svi ne predjete”. Sad ga gledam sa nevjericom. Znam da si trebao biti dobro dobar plivac da bi samo jednom preplivao jezero i vratio se. Ovdje to treba cetiri puta. Ne govorim nista. Majstori kojih nije manjkalo za tili cas skovase skelu, vezase neku kanapu na vrh i odnesose je do jezera.
Prva tura, oni koji malo bolje plivaju, pa ce se samo drzati za skelu a odjeca i rusakovi na skelu. Ramiz u jednu ruku uzima kanap od skele a drugom pliva, ide brzo, bez problema, vraca se odmah po drugu, pocinje opet kisa, smeta mu ali pliva, cetiri ture, i smije se nije se ni umorio mnogo. To je prirodna snaga, to nije posljedica treniranja.
Druga strana nepristupacna, ne mozes ni sjesti, ni odmoriti se. Moramo uz ove stijene, nema drugog puta. Ne vjerujem da je tuda ikad prosao covjek ali idemo. Kisa nas prati. Opet nailazimo na pecinu, mala, ne mozemo svi stati a pada, mokri smo. Lovci kazu medvjedja. Imamo dva pistolja uplasicemo ga ako dodje. Mijenjamo se zbog spavanja, pola u pecinu a pola ispred pecine pa opet smjena i sve tako do jutra. Gledam stijene kud treba ici, ne mogu sigurno, ne mogu ni nazad, moram.
Moj poznanik iz Gostilje je ostao. Sta je sa njim i njegovim prijateljima bilo ne znam. Raspitivao sam se ali niko ne zna, u groblju brojeva najvjerovatnije. Otac mu je zavrsio u Radovanovoj klaonici negdje oko Srebrenice.
Ramiz je ziv i zdrav i u formi, radi kao professor u nekoj skoli u Sarajevu.
Hvala mu.
{youtube}XnKSVtjim14{/youtube}