TENKOVSKA GRANATA

Sjedi Suljo na verandi, prelistava neke papire, mrzovoljan. Pored njega defiluju stanari. ”Merhaba Suljo”, on gleda ko je, pa nekom ”merhaba”, nekom ”merhaba i zamakni”, nekom nista. Nervozan je ovih dana, gubi svaku partiju table, brzo se ljuti, nazor se upita. Dosao je danas kuci, nije nista ni jeo. Uhvatila ga neka nervoza, neka zla slutnja, nije ovakav bio ni kad je svaki dan pucalo, ni kad je ovdje u ove dvije baste znalo pasti i po trideset granata za jedan dan.
Otkako mu je onaj Osman iz drugog razreda na sred sela donio neeksplodiranu tenkovsku granatu, pa jos oko nje skupio publiku a poslao neke da i njega zovu da vidi. Covjek van sebe.

Granata o kojoj je rijec je pala nekad u junu 92. Zabila se iznad puta kod Musine kuce u jednu medju, jedan kilometar od sela. Stajala je tu. Prolazilo se tuda. Svi su znali za nju. U pocetku su je prolaznici obilazili, a kasnije je bila kao i ono kamenje na putu, sve dok Osmanu nije zasmetala.Skonio je.Donio je u selo. Ostalo je nejasno kako je on izvadio iz zemlje, pa onako tesku i donio na sred sela, a ni on nije puno tezi od nje.

Znalo se da je dosla sa Brestovaca, da nije eksplodirala i da je takvih bilo kud god krenes. Nejasno je zasto nije eksplodirala? Je li u pitanju tehnicka greska ili namjera? Granate na tom terenu cesto mogu imati ”bolji efekat” neeksplodirane nego kad eksplodiraju. Sa ovom se ipak sve dobro zavrsilo, dosli UMPROFORCI i unistili je.

Potrosio je Suljo poslije toga mnogo casova pricajuci, prepadajuci, ubjedjujuci. Govorio je i na roditeljskim sastancima, skretao paznju, crtao na tabli. Znala su i djeca,neke stvari bolje od Sulje, znali su po zvuku, kad je Vbr, kad je 82, kad je 120, kad su one haubicke, tako su ih oni i zvali. Znali su i da su opasne i koliki je domet gelera, odnekud su znali. Njihovoj radoznalosti nije bilo kraja, pa je to Sulju brinulo. Brinulo je Sulju i to sto se ne plase niceg, sto je medju njima deset posto onih bez oba roditelja, pola bez jednog, sto ne idu kuci sporednim putevima, nego pravo cestom. Predosjecao je neko zlo. Nadao se on nekoj katastrofi.

Negdje oko pet po podne, na rubu sela jaka eksplozija,nista neobicno za ta vremena, ali u to vrijeme su rijetko padale granate, pa je eksplozija izazvala paniku uselu, vidi se dim, a onda galama, guzva , plac. Nije dobro. Suljo trci dolje.Na mjestu eksplozije nejma nikog, samo rupa na zemlji i izgorjelo rastinje oko nje. U selu svi placu. Suljo stoji kao kip.Ceka da neko nesto kaze. Svi zanijemili, niko nista ne govori. Jedan djak mu prilazi i kaze” Trojica su mrtvi, a dvojicu su odvezli u bolnicu”. ”Sta se desilo”, pita? ” Ne znam, cuo sam da tako kazu” odgovara djak.

Zakopani su na kraju groblja, POD LIPOM. Najstariji je imao cetrnaest, ostali po deset. Ostali su tu zauvijek. Ostavili su roditelje da zive sa tugom. Ta cetiri groba na kraju groblja, to cetvero djece ce prati i Sulju sve dok i on oci ne zatvori. Sad bi bili ljudi, vjerovatno negdje u bijelom svijetu, ali ljudi. Sad ih nejma.

Suljo poslije toga nikad nije isao putem iznad groblja, izbjegavao je taj put, obilazio je okolo..