Nikad nigdje nije sve potaman.Ni u vremenu,ni u prostoru,a ni među ljudima.
Ljudski rod od vajkada teži ka idealnom.To mu je usađeno kroz onaj DNK. Zato su i težili da prave što sretnija društva.Sretna i uređena društva ,daju sretnog i zadovoljnog pojedinca.
Generacije pedest i neke,pa i dalje,evo pamte dva tipa društva.
A one starije i tri.Balaševićeva generacija je imala usud da zapamti ono Titino doba,a i ovo .
Većina sa sjetom priča o onom prošlom dobu.Više je razloga.Bilo je proizvođačko društvo.Radilo se u tvornicama.Socijalno podobro uređeno društvo.Društvo bez narodnih kuhinja, ali sa dobrim sindikatom.Zdravo,sa pravom svakog da se liječi
gdje hoće.Poobrazovano sa mogućnošću školovanja na prostoru od dvadesetak miliona stanovnika.
Sve to danas je u dobrom rikvercu.Ovih humanitarnih organizacija nikad više,a broj korisnika stalno u porastu.
Oboljeli smo.
Potvrdu o sretnijem društvu, mogli smo dobiti i u našoj Rogi.Nije bilo narodnih kuhinja.A ni ekstremne
sirotinje.Niti humanitarnih organizacija.Bio je jedino Crveni križ.Čini mi se zbog vozačkih ispita, ili upotpunjavanja
tima civilne zaštite.Sve vrijeme,do rata, znali smo za ovu ustanovu preko jedne osobe.Boriše.Malog čičkavog
čovječuljka.Ništa nije radio.Varam se,jeste nešta.Rat je pokazo šta.Primilo ga ko nesvršenog teologa.
Imo i nadimak.Pop.Crveni ga stavili,da bi se ko fol šprdali zbog nadimka.Sa klasnim neprijateljem.
Boriša je bio žešća šlepštanga.Uvijek spreman za sjedaljku,a i po zadatku,ali zašivenih džepova.Ko da je male
kobre u njima uzgajo.Raja ga primala radi ubijanja dokolice.Počesto bi navrati u „Crvenu ružu“.Jednom ga ,
nakon neke pokazne vježbe,zapala sjedaljka sa tehničkim osobljem naše bolnice.Fudo ga malo mahno,pa prifati
Borišu pripitkivati.-Reci raji,ali iskreno,kako si dobio taj nadimak.Navališe i ostali,te ti se Boriša otvori:
-Vi znate da sam ja kreno na verske pravoslavne škole.Bila tamo i teorija i praksa.Ja brate otišo u tu školu zbog
fukaroštinje.Internat.Ima aljinka i klopa.Ali,love nema.Svi oni drugi dobivaju para,a ja jok.Vidim ja da u onu našu
crkvu đe obučavamo,narod ostavlja pare ispod ikona.Krenem zarađivati.Omililo mi se.Ali i glavni popa skuži da
mu manjka para za popadiju i odluči da me prati.Znao da ja trošim, a da od kuće ne dolazi ništa.Ušo prije mene u
crkvu i sakrio se.Uđem ja i vidim da stoji moja zarada.Taman ja lovu da gurnem u džep,kad se začu:
-Šta to radiš u božijoj kući,lopove jedan! Zaledik se.Onako mrljav,skupik snage i promucak:-Kkko je tto?
–”Bog”! zagrmi crkvom.-Uh, ma ja mislio pop.Uvati me popa i dobik ukor pred isključenje.
Po tome sam i dobio nadimak.Pop.Smijući se mrljavom Boriši, Fudo nastavi:-A kako je bilo na ispitima?
-Čuli smo da si bio uspješan .-E to vam je neko pričo.Neka od mojig ljubavi.Sigurno.-Mi čuli,a ti reci,ako hoćeš.
Sav važan Boriša nastavi kazivanje:-Jeste.Bio sam na ispitu.Pita mene komisija:-Šta se desi kad prekršiš jednu od
deset božijih zapovjedi? –Ništa! Ja spika rekok.-Kako bogohulniče?-Lijepo,ostaje još devet.-Napolje!Domuze jedan!
Izbaci me onaj predsjednik komisije,al eto opet sam u službi križa.Ovog crvenog.
-Bolje ti je,reče Fudo.
-A što? Šta mi hvali?
-Vala bi bio najniži pop u istoriji crkve.A i sam si reko da si nakav mrljav.
Smijeh raje je otjero nadolazeću popovu ljutnju.Negdje pred rat se puno opio.Nešta je znao.A možda i sve.
Čim cugne malo više,prvog kog ufati od raje bi ko fol kroz šalu pito:-Znaš li kako Srbi kažnjavaju svoje neprijatelje?
-Kako?-Ćeraju ig da žive sa njima.I nastavio bi se smijati.
U ono pogano doba,humanista Boriša je izgubio ovaj prefiks,ako ga je ikad i imo.
Pao opet na ispitu iz Međunarodnih konvancija,firme koju je predstavljo.
Ovog puta namjerno.
Iz znanja.
Ni humanitarni rad nije za svakoga.
Bilo je vakih u našoj Rogi.
Nesorti.
Gledajući prilog na TV o humanitarcima,jula 2011.godine
Aci Tagor 1414