Sjedim na jednoj ploci. Ni ziv ni mrtav, ni gladan ni sit, zao mi da umrem a i ne zivi mi se, neko neodredjeno stanje me zahvatilo, cas gledam u prazno, cas na valove pocnu navirati sjecanja. Gledam Godjenje, poslednji put gledam, kako umiru, kako postajemo proslost i dio istorije,kako se Zepska kotlina prazni.
Prvi je mrak, artiljerci koji su cijeli dan po svojim kartama odgonetali koju ce kucu i kojom granatom gadjati otisli na spavanje. Bolesni piromani upali u selo i poceli svoj bal vampira,poceli sa paljenjem kuca, imaju kazu neku specijalnu plasticnu masu, ubace je kroz prozor i ona se nakon izjesnog vremena sama zapali, ali koriste i benzin, veliko selo ko ce to popaliti, to je tezak posao, a placa se dobro. I gledam kad po nekoliko kuca pocne da gori, a onda cijelo selo i cumezi.
U Purticima se sigurno cuje pucnjava salonitskih krovova, koji kad gore stvaraju neku cudnu vrstu muzike, nesto kao vatromet, od koje se nekima kosa jezi a neki senluce i piju uz nju. A onda opet dodjem sebi i pocnem sa pitanjem na koje ne mogu da nadjem odgovor.
Jasno je meni da je Rogatica morala pasti, da im trebaju gradovi, posebno oni na putnim pravcima, kao sto je Rogatica, Vlasenica, Zvornik.
Oni nisu slucajno na teritoriju Rogatice rasporedili tri jedinice sa Han Pijeska, jos prije izbijanja sukoba, jedna u Borike, druga u Mesice i treca u Gucevo , a za svaki slucaj, u pomoc, ako zatreba za dva sata moze doci UZICKI KORPUS iz Visegrada.
Jezgro buduce teritorijalne jedinice su poodavno formirali. Linije komandovanja su im besprijekorne. Politicke trzavice su odlozili u arhivu, da cekaju neka bolja vremena.
Na nasoj strani samo dovoljno ljudstva , dobre volje i nista vise. Nenaoruzani, slabo opremljeni, bez ikakve logistike.
Ali sto ce Radovanu Zepa, ona nije nikakva strateska tacka. Tu nema ni puteva, ni fabrika, ni skladista, ama bas nista interesantno sa vojne tacke gledista, osim tog nesretnog Zlovirha, a takvih uzvisenja u Istocnoj bosni Radovan ima koliko hoce.
Zna on da su u Zepu dolazili da zive samo hodze, ucitelji i sumari i da je rijetko koji ostao do kraja zivota. Zna on i to da u Zepi nece da zivi niko drugi osim Zepljaka, pa ni njegovi Srbi. Zna on da ce zepljaci morati prihvatiti svaki dogovor, sporazum koji se potpise tamo negdje u bijelom svijetu. Sve on to zna a evo kreno da poubija ovoliki narod. Pa ako mu nije nas zao kako ne zali one svoje momke sto ostaju po ovim gudurama a nizasto. Eto, nek nadje samo jedan razuman razlog, osim mrznje koju je razvio prema ovom narodu i nekakvih starih osveta koje on cuva u srcu.
I dok ja ovo presabiram po glavi, rijeka ovakvih kao ja krece putevima uz Ladjenik, Bukovik i Kudmer.
Kolone nesretnika sto ni krivi ni duzni pate zbog necijih hirova, bolesnih ambicija, sve u rusakove, sve na ledja i na Vukoljin Stan neko pod homoru neko na livadu a pocinju mrazevi.