Nikad ranije nisam cuo da postoje, ni gdje se nalaze, nisam znao. Nikad u njima nisam bio, a moracu ako me smrt ne prevari.
Za njeg sam prvi put cuo u ”zasticenim zonama”. Svi su tamo znali za ime tog sela, neki su nekad i bili tamo, ali vecina samo to da je negdje na Tuzlanskoj regiji, da je slobodna teritoija, i da su linije razdvajanja tu negdje blizu.
To selo koje su sanjali i o kome su svi mastali i pricali, mnogi nece nikad vidjeti. Bilo nam je svima neki simbol slobode, ne znam zasto bas ono, ali sve kolone, svi marsevi i svi putevi su vodili prema njemu, to je bila neka, svijetla tacka u ovoj mracnoj tami.
Niko nikad nije razmisljao sta ga tamo ceka i ako ga sreca posluzi, pa prodje, hoce li imati da jede, hoce li ga pitati sto je dosao, kud ce i kako dalje, sve to nije bilo vazno, treba samo stici do tih Nezluka i svi problemi i sve ratne strhote su iza. Mnogi su na putu do njih zauvijek ostali negdje na nepoznatom terenu.
Prva kolona u ljto 92. bijase na domak cilja, oni sto znaju taj teren kazu blizu, ali joj u reonu Crnog vrha napravise zasjedu i skoro sve pobise. Nisam cuo da je taj mars neko prezivio, a i ako jeste nije mnogo. Pricalo se da ih je bilo izmedju petstotina i hiljade.
Druga kolona u decembru 92. Zima, zene sa djecom, stari i bolesni, sumskom stazom preko Udrca. Tiha polumrtva kolona, njih vise od hiljade, do sela Samari, a onda prve zrtve i povratak nazad. Opet po snijegu i mrazu preko Udrca, opet ona ista djeca u naramku i isti rusakovi, samo malo prazniji i laksi.
O trecem, onom iz jula 95 se sve zna, a i on je vodio prema Nezlucima.
Ne znam gdje su sad ona djeca iz drugog marsa, ni ko je od njih prezivio, gdje je Adisa koja je bila velika za naramka a mala za pjesacenja. Da li se oni toga sjecaju i hoce li to moci zaboraviti, ili su mozda vec zaboravili. Kako ce opet zaboraviti slike, kad u neku stalu, pred njihovim ocima unose ranjenike i mrtve, koje na zacelju kolone pogodise iz protivavionskog mitraljeza, valjda se uplasili da im ovi sa praznim rusakovima i jos praznijim stomacima, sa djecom u naramcimma ne udare na Zvornik a koliko ih je mogu pokusati i preko Drine, kako ce zaboraviti one komadice hljeba i solje caja i mlijeka sto im u Kamenici dadose ispred svoje djece.To se ne zaboravlja. Osta ce to zapisano u njihovim glavama, bolje nego u ovoj mojoj staroj biljeznici sto jedva desifrujem zabiljeske iz tog vremena.
Da je Raso htio samo etnicko ciscenje kolone bi prosle.