15.juli 1992…..Rasadnik, nekakav nemir u meni, pa sam se haman potpuno izgubio. Nisam oko sebe skoro nista mogao registrovati. Ko ljeto, vruc dan pa se digla neka prasina i strah od neizvjesnosti koja nas nije ostavljala ravnodusnim od svega sto se u zadnje vrijeme oko nas dogadjalo. U tom kosmaru ulazili smo u autobus Dubrava rogatickog Tehnotranasa, pa sam vec mogao naslutiti bar negdje u mislima, sta bi se sa nama moglo desiti.Poceo sam prepoznavati ljude u autobusu, ljude i neljude.
Nas oko 27, starijih, nako, mladjih i zena, a od uniformisanih pet, sest, nisam bas siguran. sto u autobusu, sto oko njega. Nemam sada prestavu koliko smo se tu zadrzali, samo znam da je bilo vec oko 18 sati. Oko nas poznati karanfilski realizatori, donjepoljski egzekutori sa vec poznatom pricom i poznatim scenariom.
Sjedosmo ko gdje, pojma nemam. Iduci prema zadnjem dijelu autobusa vidjeh meni poznatog lika. Rece mi da sjednem kod njega. U autobusu su bili Sasa Gluhovic, Bane Perkovic, Zoran Lalovic i neki Petko, radio je u TPRu.
Utom smo nekako i krenuli. A gdje? Ako je razmjena, zasto uvece? Veca vjerovatnoca je bila, mozda, da nas i pobiju, pa ni prve ni zadnje. Opet kad pogledas u autobusu ko je sve bio, stvarala se neka mirnoca jer su to bili stariji posteni gradjani, a ko da nisu bili i oni drugi posteni pa su ih pobili. Ustvari ko te sta pitao u tim trenucima. Pokusavao sam da steknem one prve dojmove, pa Boze moj nije mi prvi put da se smrtno prepadnem,a tog straha u momentu nisam imao.Krenuli smo u pravcu Guceva,a isla je pratnja policijskog vozila u kojem su bili, mislim, Mladen Vasiljevic koji je po svim prilikama mogao u svakoj sekundi uraditi sa nama sta je htio . U pratnji je bio i policajac Andjelko, zamjenik Vasiljevica. kao i Gluhovic Sasa. Primjetiosam da su to bili otprilike njih trojica koji su rukovodili ovim putem u nepoznato. Nije nas niko dirao, niti maltretirao u autobusu, ali?
Ko ce vjerovati,poslije svega.
Na samom pocetku sjedili smo normalno i nismo nista pricali, ko biva svako se o sebi zabavio. Prolazili smo kroz Bukrice, vidio sam sina od Slobe Markovica, jos dijete. Dolaskom pred Gucevo,vidio sam originalnu verziju pravog ubice. Svima poznati Duca Lalovic, brat od Okca koji je prije muzicirao po carsijskim kaficima, KUDu.
Duca stoji, je li bio naoruzan, ne znam, ali sam ga zapamtio po sajkaci i kokardi, onako imao malo brade, ugursuz,koji nije bio izgledom ni nalik na Okca. Ipak je Okac drzao do sebe. Gledao nas je i sa pola otvorenim ocima jeo pogledom, jednog po jednog.
Mrak je pao a ja onako zimski obucen,sto nimalo nije bilo ugodno u zagusljivom autobusu.Debele carape, trenerka, pilotska jakna, tamam da se skuhas. Nismo ni slutili da je kuhanje tek dolazilo narednih sati.
Prolazimo kroz Sokolovice, gje sam vidio Radeta Simsiju,vec prekaljenog ubicu. Sjecamo ga se svi kad je kao tinejdzer ubio rodjenu sestru iz pistolja pa mu dalje ubijanje sigurno nije prestavljalo nikakav problem. Eh sad, dolazili su polahko i trenutci odluke, gdje ce nas…
Da su nas htjeli pobiti vec bi to davno ucinili. Dosavsi na raskrsnicu gdje se lijevo vozilo prema Sokolcu,Olovu,Knezini,sto znaci i slobodna teritorija,nada da cemo biti razmjenjeni. A desno se vozilo za Vlasenicu, Zvornik, sto nam je davalo sigurno manje sanse jer je bilo malo teze doci do nase teritorije. Ali heleneise, mi skrenusmo desno. Oni koji su sjedili naprijed, sigurno su mogli cuti razgovor, u najmanju ruku sta su oni sa nama namjerili.
Mi koji smo sjedili pozada,nismo imali pojma. Ali? Poceli smo se spustati polahko i u Vlasenicu.Tamam tako, mi od pocetka rata nismo imali struje. Kad vidi cuda, Vlasenica je imala struju. Imao sam osjecaj da dolazimo u Las Vegas. Kuce, ulice , sve je sijalo, a mi?
Dosavsi u Vlasenicu mi smo sijali ko najjaca sijalica, samim tim skrenuvsi paznju lokalnog stanovnistva.
Stali smo kod policijske stanice.
Bas ko ulicna rasvjeta, pa odnekle iz nicega pojavise se radoznali,oko naseg autobusa.Ovaki, onaki, bradati bez i sa sajkacama, maskirnih uniformi. Mi malo povili glave, isto kad te neko satjera u cosak,pa ne mozes ni da se pomaknes, a i ni da na bilo koji nacin reagujes. Straha nemam, za ostale ne znam. A oni ko vukovi oko ovaca, pa cekaju da upadnu da nas pokolju. Oni koji su bili sa naoruzanjem, okretali su cijevi u nas,pokazujuci nam sta bi nam se desilo da se oni pitaju. U autobusu se nije pricalo vec se cekalo sta ce se desiti sa nama, jer izgleda da su se i ovi sto su nas vozili nasli u takvom polozaju da mescini nisu znali sta ce sa nama. Niti nas ubiti, jer da su to htjeli davno bi to uradili, niti nas negdje razmjeniti ili na bilo koji nacin prebaciti na nasu teritoriju. Odose u stanicu policije ovi celnici, Vasiljevic i ne znam vec jos ko je bio sa njim. Pola sata smo cekali onako na ulici, ovi dzikani oko autobusa su kolali i dalje, prepadali koga su mogli, a mahom su u nasem autobusu bili stariji ljudi. Mladjih sto je bilo, nisu glave dizali, ko da su znali da idu kola polahko niz brdo, jer vec ulazimo u mrklu noc, ulazimo u zonu smrti.
Pojavise se ovi pregovaraci,i krenu se,ali kuda? Bilo je negdje oko 21 sat. Vozili smo se u pravcu Kladnja. Bijase ljeto i u autobusu je bilo malo zraka. Nakon otprilike petnaestak minuta autobus se zaustavi. Nalazili smo se u Tisci. Malo mjestasce, skoro u nicijoj zemlji, ni kad bio a ni kad cuo.Situacija nije izgledala dobro.Naisli smo na barikadu,gdje su nas skrajcili. Na prvi mah se cinilo da ce nas pobiti tu na barikadi. Ni prvi ni zadnji, medjutim desava se nesto sto nam je davalo nade da cemo prezivjeti. Imao sam smrtni strah. Poceo sam se znojiti, sto od sparine,i sto sam bio obucen ko da je mjesec decembar. Susret na barikadi nije nam davao puno sanse.Perkovic Bane i jos par njih sto su nas dovezli su govorili da su oni koji su u autobusu posteni gradjani i da mi nismo nikom nista ucinili. A ovi drugi vrlo agresivni, navodno tek dosli sa ratista koje je bilo samo par kilometara udaljeno.Oni nas hoce da pobiju.Jedan od njih kaze da imaju jedan bager koji je bio parkiran na medji iznad puta.
Iznenada situacija se zaostrila. Mi smo gotovi,niko se ne buni, pa ili, ili. Jedan od tih agresivnih rece,da ce i njih, tj, i ove sto su nas vozili u nepoznato, pobiti zajedno sa nama. Eh sad mozes misliti, sjetih se Zorana Gavrica koji se spasavao radnog kolegu,pa ga ubise ovi sto nas voze. A sad oni sto nas hoce otrgnuti iz ralja divljih zvijeri hoce njih da pobiju.Nakon krace rasprave rece neko da ce nas pobiti,ako to naredi vojvoda koji se tad nalazio u Sekovicima, mjestu nedaleko od Tisce. Nista mi nije preostalo,nikakav izbor. Neke od nas je zabolio i stomak, pa po onakoj sparini morali vrsiti veliku nuzdu u zadnjem dijelu autobusa gdje sam sjedio. Vrucina, nedostatak zraka, smrad i strah vladali su situacijom. Kad eto i vojvode. Udje u autobus, malo razgleda onako prema zadnjem dijelu autobusa,i rece:
“Necemo vas pobiti“.
Znam da je odrzao neki mali govor, takozvani vojvoda,u unformi JNA, cin, vodnik prve klase.Tako to hoda sa nasim zivotima.Moze se igrati ko hoce i kako hoce, odlucivati o nama, jednostavno si u tom trenutku rob od kojeg svakog casa moze njegov vlasnik uraditi sta mu je volja.Autobus se ponovo upalio i okrenuo nazad prema Vlasenici, sto znaci prolaska nam nema, a gdje sad nazad?
Malo mi lahnu. Ponovo se vozimo po meni nikuda, ali mi je malo lakse jer je bilo bas gusto u Tisci. Nisam puno nade pridavao da cemo prezivjeti, ali eto. Disao sam punim plucima, pored strahovitog smrada koji je bazdio jer zivim ponovo, isto onako kao 1.jula u Kruscici.
Vratismo se nazad u Vlasenicu negdje oko 23 sata. Skrenusmo sa glavnog puta niz jedan onako pouski puteljak koji je vodio direktno do logora koji se zvao Susica. Jedna, nako, srednja hala ,sa par pratecih objekata, okruzena bodljikavom zicom a sa svih strana obasjana reflektorima,koji su i u to doba noci pruzali dobru vidljivost. Slika i prilika koncentracionih logora smrti Hitlerovog doba.
Docekani smo od strane cetnika strazara medju kojima je bila i pokoja zena. Naravno uniformisana. Imali su vecina njih sesire na glavi, sto me je odmah podsjetilo na 1.juli gdje su i oni isto izgledali, nije mirisalo na dobro.Taj dan prije nego sto cemo krenuti,moj lik je ispekao hljeb,podjelili po autobusu na jednake dijelove koliko je bilo. Imali smo jedan kuhinjski noz i prije nego sto smo izasli iz autobusa predali ga Banetu,da nas nebi pretresali, jer da nam to nadju ne bi se dobro poveli.
Krenuli smo tako u koloni. Cekali su nas, samo su nas gledali, niko nas nije dirao. Kada sam dosao do hale, na ulazu me je jedan strazar usmjerio kuda da idem dalje. I onda na ulazu sam imao sta da vidim. Sa lijeve strane sjedilo je u redovima negdje oko 250 muskaraca,a sa desne strane bilo je oko 400 zena i djece, djece ciji je plac odjekivao halom.Na kraju hale su bili Cigani a ispred Cigana lezao je jeda covjek isprebijan. Lezao je na betonu, glavom pobijenom i ne znam dali je bio pri svijesti. Ispod njega gdje je lezao prosuta je veca kolicina vode,pa je onakav sav izmucen i slomljen lezao jos i na hladnom i mokrom betonu. Gdje se ko smjestio u tom trenutku nisam imao predstavu.Znam samo da sam dobio mjesto u hali tik uz covjeka koji je isprebijan lezao na betonu……