Zvala me je ”novi komsija”, i pitala se odakle ovaj tu? Stanare te kuce, djedu i nenu, je dobro poznavala. Vjerovatno ponekad sa majkom i svracala kod njih. Sa ”novim komsijom” je u pocetku stidljivo razgovarala, ali smo se ipak brzo sprijateljili, i svaki dan, kad je sa majkom prolazila pored kuce dozivala me i raspitivala, ”imas li ti djece, kolika su ti djece, gdje su, jesi li ih pozelio, kad ce ti doci, sto nisi s njima”, i tako bezbroj pitanja i bezbroj slatkih rijeci, rijeci koje se ne zaboravljaju.
Ne znam tacno je li imala pet ili sest godina, nije mi se dalo da je pitam, ali sam siguran da bi mi znala reci i koliko mjeseci, jer se posle prvog razgovora dalo zakljuciti da je izuzetno pametna i bistra.
Zao mi je sto nisam vise pricao sa njom, sto joj nisam rekao da se bolje cuva, ali sad je kasno.
Kad sam se poslije kraceg odsustva iz Zepe, vratio, rekose mi da je zivot moje komsinice, koji je tek pocinjao, zavrsio. Rekose mi da je nju i njenu jos mladju sestru pogodila granata dok su iz kuce bjezale u skloniste, i da je ona odmah preminula a sestra njena nesto kasnije.
Nisam joj bio na dzenazi, jer nisam bio tu, a i da jesam ne znam bih li imao snage.
Moze te li zamisliti djevojcicu od pet godina i tenkovsku granatu, koju neka zvijer posla na djecu, na djevojcice, koje su tek pocinjale da zive, da spoznaju svijet oko sebe, da se igraju, i uce prva slova. Kakav je to covjek, moze li se uopce covjekom zvati, imali on savjesti, ako je imalo ima kako ce pred to malo opravdati ovaj svoj gnusni cin. Mozda i on ima djevojcicu, mladju ili stariju nije vazno, je li ikad na nju pomislio, je li taj monstrum ikad razmisljao da taj njegov smrtonosni teret, ide na djecu, na nejac, a znao je, da tamo, gdje je uputio taj smrtonosni teret nejma vojske, mozda mu je sreca sto ne zna gdje je zavrsila njegova smrtonosna posiljka i tako moze lakse oprati svoju prljavu savjest, ili je mozda i sretan zbog toga, ko zna?
Ne mogu sebi da objasnim, zbog cega je bas tu morao da je posalje? Tu nije bilo vojske, to je skoro dvadeset kilometara iza linije odbrane, tu su samo zbjegovi, zena i djece, tu nije bilo ama bas nista vojnicko. Tu su bili jad, bijeda, glad, plac, tu se umiralo i bez granata. Tu su zene i djeca naselili ranije naselje medvjeda, jazovaca, lisica, a znali su to oni, nije njima to bilo nepoznato.
Imale su one tu i skloniste, ali moras ponekad i sunca vidjeti, moras izaci, moras donijeti hrane, vode,njih je na putu ka sklonistu nasla ta smrtonosna posiljka.Te komsije sa Brestovaca nisu birali ciljeve.
I opet se moram pozvati na definiciju rata Erzama Roterdamskog koja je jedina prava, ali koju niko ne uzima za ozbiljno.
Erzamo Roterdamski, kaze da je rat „tako svirepa stvar da vise prilici divljim zvijerima nego ljudima, takvo bezumlje, da pjesnici zamisljaju da dolazi od furija, takva kuga da za sobom povlaci opstu pokvarenost obicaja, takva nepravda da ga mogu voditi samo najgori razbojnici i tako bezbozna stvar da nejma niceg zajednickog sa Hristom i njegovim ucenjem“.
Nadam se da mi roditelji nece zamjeriti.