Propaganda je odradila svoj dio posla, politicari, novinari, i razni ratnohuskasi su izbljuvali to sto su imali izbljuvati. Lagano, ali sigurno se prelazi na drugu fazu; razne vrste zastrasivanja, pojedinacna ubistva, paljenja, barikade, razne kontrole na putovima, od znanih i neznanih, od ovlastenih i onih koji su sami sebi prigrabili vlast, nesigurnost na svakom koraku.
I najveci optimisti pocinju shvatati da je rat neizbjezan i da vec pocinje.
Prva na udaru u tim situacijama u ovom kraju, su uvijek bila, a i sad, rubna sela Borike; Stara Gora, Zivaljevici, Godimilje i Vranjaci. Mnogi njihovi stanovnici jos nisu zaboravili ni bjezaniju i muhadzirluk iz onog rata, a dolazi nova. I sad, a i prije, spas traze u selima Vratar i Ribioc, gdje mnogi od njih imaju rodbinu. Ovog puta nisu uspjeli ponijeti namirnice, ni druge potrebstine, nego ih zakopase u blizini kuca, racunajuci na brzi povratak. Manjak hrane i kod domacina ih natjera da krijumice nocu idu svojim kucama i donose to sto su zakopali.
Vidjevsi to, komsijski inzinjerci sa Borika im postavise mine ; nagazne, potezne, rasprskavajuce, sve ono sa cime su raspolagali. Postavise ih bez sema, bez karata , bez ikakvog reda, uglavnom na ona mjesta, gdje postavljac procijeni da bi mogao naici covjek ili zivotinja. Cilj je ubiti ili onesposobiti svakog ko tuda naidje. Od tih mina, pocetkom maja 92., zivot izgubi Hamdo Kadric a nekoliko drugih se tesko povrijedi.
Gledajuci patnje tih ljudi, u zelji da im pomogne, Sinan ,humanista i covjek, odluci se baviti najopasnijim poslom, poslom gdje se samo jednom grijesi, poslom za koji pored hrabrosti moras imati i sve druge fizicke i psihicke predispozicije, ali i jak motiv. Sve je to Sinan imao. Ohrabren prvim uspjsnim pronalaskom i skidanjem mina, motivisan cinjenicom da svakom skinutom minom spasava neciji zivot / ljudski ili zivotinjski nije vazno/ radi neumorno, radi svaki dan, u pocetku sam, a kasnije skida i one koje otkrivaju drugi.
I sam pridoslica u Zepu , brine o porodici, pjesaci u Srebrenicu po hranu, pomaze slabijim i nemocnim. I od ranije poznat i cijenjen kao sportista, i kao covjek, svojim radom i ponasanjem povecava svoj ugled u toj sredini. Postuju ga, i cijene, ali on to nikad ne zlouporebljava, on se ne hvali, ne reklamira svoje uspjehe, ponasa se kao i svi obicni ljudi.
Uspjesno obavlja i duznosti u jedinici u kojoj je rasporedjen.
Sreli smo se poslednji put kad je vec bilo izvjesno da moramo nekud. Posle kraceg razgovora mi je rekao : “Ja necu ni preko sume, ni preko Drine, necu se ni predati, ostacu ovdje do kraja, pa sta bude”. I ostao je tu, tu u svojoj Zepi, ostao je na vjecnoj strazi da svjedoci o tom najprljavijem ratu na svijetu, o ratu bez ikakvih normi i pravila, o ratu od koga niko nije imao koristi, a svi su imali stetu.
Nek mu je rahmet veliki.