Moja basta
Već odavno me naši administratori nagovaraju da napišem nešto o mojoj bašti. Ali kako pisati o svojoj bašti a ne spomenuti rat. Dugo sam bila u dilemi, ako ga spomenem pokvariću priču a ako ga ne spomenem priča neće biti prava.
Pa eto valjda treba da se spomene, valjda je to nešto što je obilježilo moj život, obilježilo mene i moje odluke, moje ljubavi,pa i ljubav prema mome rodnom gradu. Ali da krenem od početka.
Jednom davno, kada sam bila još u osnovnoj školi, vidjela sam moju nanu rahmetli kako plače. Otac i ona su nešto raspravljali i jedva sam uspjela da shvatim o čemu se radi. Opština je oduzimala dio po dio naše bašte i davala je nekim nepoznatim ljudima da prave tu kuće. Nani je bilo jako teško a otac je pokušao da je urazumi ali nije mogao. Kaže, pisala je pismo Titu u Beograd i žalila se da joj je učinjena nepravda. Očekivala je pomoć, razumijevanje ali naravno od toga nije bilo ništa. Te njene suze su me zabolile, i tada sam shvatila da po svaku cijenu treba da čuvam baštu za koju se moja nana rahmetli borila. Nakon mnogo godina postalo mi je jasno i zašto se od nas djece to sve krilo, zašto je otac bio uzrujan i nana plakala.
Moja nana a.r. i ja. U pozadini je prva zgrada koja se gradila na Trgu
Moja mama i ja u našoj bašti. U pozadini se vidi Dom zdravlja
Pored ovog tužnog sjećana postoje i ona ljepša kojih je hvala Bogu puno više.
Moja sestra Dženana, Arma, Amela, Amer, Nihad, Nahida,Haris,Dada, Asim, Jasmin, Zlatan, Mera … bila je to naša družina sa Poljuna. Generacija od neke 1971- 1976. koja je odrastala zajedno. Zajedno smo se igrali, pravili „zijane“ i belaje. Vrlo često smo se igrali i u mojoj bašti. Tu smo pravili kuću na velikoj kruški mirisači, na kruški kolačušu vezali ogromnu ljulju sa pločom na koju smo mogli svi stati i sa koje smo svi popadali kada se grana slomila, brali zelene jabuke od kojih nas je poslije bolio stomak, pekli pečenjke, igrali se lastike, fudbala na male golove, stonog tenisa na nekoj šperploči koju smo uzeli sa radilišta nove kuće. Sve ulične mačke, cuke, golubove i druge životinje koje smo hvatali na ulici bismo smjestili u ljetnu kuhinjicu, hranili ih, kupali, vezali im mašne u raznim bojama, igrali se sa njima … Brali prve ljubičice, pravili vjence od bijele rade i maslačka.
Slika 4. Prvi red s lijeva na desno Dženana Ajanović, Nahida Pešto, Hajra-Dada Ajanović, NN, Haris Ajanović, Asim Lihić Drugi red Amer Ajanović, Nihad Pešto, Arma Ajanović, Aida Ajanović
Slika 5. Čuče Nahida, NN, NN, Asim, Haris Stoje: Nihad, Dženana, Arma, Dada, Aida i Amer
U kuhinjici moji stariji rođaci su sa svojim jaranima iz bendova koje su osnivali tih godina snimali prve demo snimke. I meni su ponekad dozvolili da uđem unutra i slušam ih kako pjevaju i sviraju ali pod uslovom da sjedim i da ih slušam. Tu sam zavolila Bijelo dugme, Prljavo kazalište, Film, Azru, Beatles-e, Rolling Stones-e …
U basci sa rodjacima
I moje prijateljice iz škole su dolazile u moju baštu. Znali smo satima sjediti na bašti i šaputati naše tajne.
Nekada je kroz baštu tekao i potok koji je sedamdesetih godina „uhvaćen“ u kanalizaciju a bila je tu i česma Trampina. Ja je se ne sjećam ali znam da ima korito česme zatrpano na mjestu malo iznad dunje.
Slika 8. Bunar i pumpa, prozor stare kuhinjice (u njoj su svirali bendovi i boravile mnoge mačke, cuke)… i stablo jabuke u mojoj bašti
Bilo je to lijepo i bezbrižno djetinjstvo.
A onda je došao rat. Morali smo da napustimo naše domove, naše kuće, naše avlije, naše ulice i naš voljeni grad. Moja nena je ostala. Poslednji put sam je tu zagrlila, poljubila i obećala da ćemo se vidjeti. I hoćemo aBd, ali na žalost ne u našoj bašti.
Godine su prolazile, nisam previše razmišljala o tome jer je bilo bolno. A onda jednog dana je organizovan autobus koji nas je odveo da posjetimo naš rodni grad. Bilo je to čudan osječaj. U svojoj si bašti a opet kao da nisi. To je tvoja kuća ali nekako i nije. Opet neki tupi osjećaji. Nema moje nane, nema moje družine sa Poljuna, nema mojih komšija, nema ničega samo je bašta tu. Nekako je tužna.Neki nepoznati ljudi sada žive tu.
Slika 9. Naš prvi dolazak u Rogaticu.
Par godina poslije smo uspjeli vratiti našu kuću, našu baštu, našu kuhinicu. Željeli smo da je uredimo, da joj vratimo stari izgled, da joj vratimo bar dio stare duše. Da su sve stare komšije tu bilo bi sve puno ljepše ali eto nažalost nisu. Mnogi nisu više među živima a mnogi su bili primorani da svoju očevinu prodaju, da zauvijek napuste naš grad.
Eto, ja vrlo često dolazim u taj naš grad koji nije više isti ali kada kročim u svoju baštu sve drugo zaboravim. Za mene postoji samo ona. Uživam u svakom cvijetu koji posadim, koji raste, koji procvjeta. Volim svaku posađenu voćku, volim travu u mojoj bašti, volim bunar i pumpu, volim svoju dunju koju je posadio moj pradedo Edhem one godine kada sam se rodila.
Slika 10. Dunja
Radujem se kada procvjeta magnolija, pa onda jorgovan. Zatim dođu lale, narcisi, pa onda karanfilčići, hadžibeg, šikajik, . Jedva čekam kada će ruže da se rascvatu, uživam u njihovom mirisu.
Slika 11 Cvijece u mojoj bašti
A onda sazriju jabuke, šljive, kruške pa pravimo bestilj, pekmez, ajvar, sok od drenjka, višnje, ruže. Rascvjetaju se i kadifice, đurđini … Naravno i čuvarkuća je tu. Radujem se malinama, jagodama, kupinama, ribizli… Svaki centimetar šimšira i tuja koji naraste budno propratim. Volim svaki kutak moje bašte i nigdje nije tako lijepo.
Slika 12. Kuhinjica nakon rekonstrukcije i kadifice
Kuća moje nane a.r. – sada moja kuća
Slika 14. Porodična kuća
Sretna sam kad su moji roditelji tu, moja draga tetka Fika, moja sestra, moj brat, moja Belma, moj zet, Vedad. Sretna sam kada dođe i moj rođak Mimo sa djecom koji ima vikendicu u našoj bašti. Sretna sam kada vidim da je ađo Meho tu, da je i on uselio u svoju kuću, napravio prekrasnu fasadu.
Slika 16. Kuća ađe Mehe sa novom fasadom
Sretna sam kad sretnem Zehru Alispahić koja se isto tako raduje obnovi kuće. Sretna sma kad je Keva tu sa svojom porodicom. Sretna sam kad mi Zambi i njegova porodica dođu na kahvu.
Slika 17. Kahva u bašći- moje Pavice, Salani, Mehmed i Fika
Slika 17. Ljetosnje sijelo Rogaticana u mojoj bašći
Sretna sam kad Tarik Ćano navrati, zatrubi u prolazu, sretna sam kad vidim da su i Džananovići i Krajine tu, da je Muta Fejzić planirao obnovu kuće, da Kasim Kokot isto traži da mu se popravi kuća da bi se vratio. Sretna sam kad mi Mehmed Mušanović dođe i presretna što mi je poklonio stari kredenac njegove rahmetli majke koji je napravio davne pedeset i neke.
Slika 18. Kredenac koji mi je poklonio Mehmed Mušanović- pravio ga je svojoj majci pred polazak u vojsku 1953. godine
Sretna sam jer je naš mujezin Enver Kazić tu, naš efendija Amel Kozlić sa porodicom, pa naše Peze, pa naša Pemba, pa Gazija koji je ovo ljeto uselio u svoju kuću, pa porodica Čaušević koju sam upoznala ljetos na druženju kod mene u bašti. Sretna sam zbog sviju koji mojoj bašti, mojoj ulici i mome gradu vraćaju bar tračak duše. Sretna sam zbog sviju koji su se vratili u Rogaticu i zbog onih koji dolaze za vikend i zbog onih koji dolaze u rogatička sela. Sretna sam kad čistimo naša mezarja, kad podržavamo naš medžlis…
I presretna sam kada vidim da nas ima još koji volimo svoj rodni grad, svoje djedovinu, očevinu svoju kuću, baštu i avliju.
Hvala vam svima jer moja bašta miriše puno ljepše kada ste i vi tu.