Točkovi rasklimanog autobusa se okrenuše još nekoliko puta prije neego se potpuno zaustaviše. Uz ravnomjernu buku motora otvoriše se oboja vrata da bi ispustila putnike na posljednjoj stanici. Kroz otvore izmiliše ljudi i začas nestaše u magli. Posljednja iskorači djevojka, po izgledu mnogo starija nego sto je ustvari bila. Podiže okovratnik svog kaputa i duboko udahnu.
Ovo je bio grad njene mladosti. Pogleda prema mostu koji je premošćavao rijeku, koja se uvjek mogla pregaziti, ali vrlo slabo nazrije njegove konture zbog guste magle. Okrenu se još par puta u krug, još uvijek neodlučna gdje da krene, a onda pogleda na ručni sat. Kazaljke su pokazivale 7 i 10.
,,Još je rano” pomisli i odluči da potrazi nešto toplo za popiti. Vlažan zrak lijepio se za njeno lice i duga smeđa kosa uskoro se natopi izmaglicom. Koračala je brzo dobro poznatom ulicom i ubrzo stiže pred poluotvorena vrata gradske kafane. Uđe u prostoriju , a zvonce na vratima obavjesti još bunovnu konobaricu da ima gosta. Djevojka, ne birajući, sjede za prvi sto i doviknu sredovječnoj ženi:
,,Voćni čaj, molim”!
Nije obraćala pažnju na čudan pogled koji se zaustavio na njoj kada je došla. Na to je već bila navikla. Dovoljno dugo obilazi gradove i dovoljno dugo ščekuje takve poglede. Onoga trena kada je još jednom odlučila doći ovdje, na polaznu tačku svog traženja, znala je da će joj to biti kraj putovanja. Osjećala je to. Danas će ga sigurno naći! Znala je da je živ i da je tu negdje, no pri pomenu njegovog imena izgubila bi sve tragove. Odlučila je biti mudrija. Skovala je plan za koji je bila sigurna da će uspjeti.
Zvecnu tacna i ona se trže iz razmišljanja.
,,Izvol’te” ču da druga žena progovori.
,,Hvala” uzvrati ona i obuhvati studenim rukama toplu šolju iz koje se pušio čaj.
,,Bogami gospođo, Vi poranili” znatiželjno započe razgovor konobarica.
Djevojka je ne htjede ispraviti za ono ,,gospođo” nego nastavi;
,,Ah, posao! Šef me poslao da završim nešto važno. Znaš da šefovi uvjek šalju sitnu ribu da svidjaju njihove poslove” Nastojala je da zvuči što poslovnije a ženi namjerno nije htjela persirati. Otpijajući dobar gutljaj čaja namjerno pomače veliku torbu koja je više ličila na aktovku. Pred polazak ovamo dugo je smišljala kako da izgleda što poslovnije, i nikako nije smjela zabrljati.
,,A kojim dobrom ako se smije znati?” konobarica nije mogla sakriti radoznalost.
,, Pa ne da bih vam smela reći. Šef reče da trebam pronaći nekog Simovića,i još kaže radi u Opštini. Moram čekati do početka radnog vremena.”
,,Da ne tražite Simu?”
,,Ne znam ime tačno dok ne bih pogledala.”slaga vješto a srce joj zalupa kao da je pomahnitalo.
Htjede reći ,,da baš njega” ali umjesto toga otpi još jedan gutljaj čaja nastojeći obuzdati drhtavicu koja je na čas obuze.
,,Ako tražte Simu on vam je u bolnici. Srce,kažu.” nije ni pitala a već je dobila odgovor.
,, Ne znam…Otići ću prvo u opštinu” reče kratko, dajući do znanja da ne želi više razgovarati. Nevjerovatno kako je lahko saznala gdje se nalazi njen dželat. Da li će je prepoznati? Ona njega hoće, jer nikada ne može zaboraviti onaj pijani pogled i zakrvavljene oči, i onaj podlomljeni zub koji joj i sada para kožu na vratu i najeda utrobu krvoločno i muklo. Ni onaj smrad bijelog luka i rakije kad se pijan svalio sa nje a ona, polumrtva pokušavala pobjeći dok je pucao i smijao se. Bježala je namjerno ne bi li je pogodio, ali krvnik to nije htio. Sjeća se da je puzala od zida do zida, okrvavljena, obečašćena, polumrtva, u kući njenog komšije Ahmeta, u tom sobičku koji su nekada (koje li ironije) zvali dječija soba. Imala je samo šesnaest! Od tada nikad više se nije smijala, nije voljela ljude. Samoća joj je bila jedini prijatelj. Uvjek je stajala pred kapijom sjećanja, na kojoj je on, Simo, bio kapidžija. Kad bi otvorila tu kapiju ,raskošne odaje njenog djetinjstva su bile Siminom rukom zaključane. Pakosno bi okretao ključeve na prstu i uvjek samo otključavao ,,dječiju sobu”.
Strese se i potisnu suzu koja joj napuni oko. Ispi čaj do kraja, plati i izgovorivši ,,dovidjenja” zatvori vrata za sobom.
U ovom gradu je niko ne zna, mada je ovdje rođena, rasla, stekla prvu ljubav, ali je ovdje i izgubila sve ono što bi joj život krasilo, osmjeh, sreću, toplinu u srcu… Bila je drugačija nego prije. I ovaj grad je bio drugačiji. Tuđi, stran, zatvoren. Bili su slični. Ni ona svoje tajne nije nikom pričala a znala je da i ovaj grad krije svoje. Da li će ikad progovoriti i ko će ih slušati?….
Penjući se uzbrdicom prema bolnici osjetila je na sebi poglede prilaznika. Znala je da odudara od učmalosti ove provincije, koja to postade od nekad lijepog grada. Znala je, i to joj je jako prijalo. Kad god bi osjetila da će se izgubiti u prijatnim osjećanjima opomenula bi samu sebe. Od onog dana kad joj se sruši svijet zauvjek je zatvorila vrata za sve što je lijepo. I kad je onaj momak, ni ime mu nije htjela zapamtiti, pružio ružu prema njoj na onom vjenčanju njene rodice, ugasila je gutljajem soka tu čudnu žgaravicu u stomaku i okrenula glavu na drugu stranu. Zašto li sad razmišlja o tome? Prekori sebe, mada se momka sa plavim očima često sjeti.
Danas se mora držati plana. Mora! Usput je svratila u samoposlugu na uglu bolnice i kupila neke slatkiše koje joj je kasirka uredno upakovala.
,,Dobro će mi doći na ulazu u bolnicu” mislila je. Konačno je ušla u dugački hodnik. Još uvjek je bilo hladno. Stresla se, možda od hladnoće a možda i od pomisli da se bliži tren kad će ponovo pogledati u oči zlikovca. Na recepciji, jedva ugura upakovan poklon kroz mali otvor, koji djevojka sa druge strane vješto spusti.
,, Izvolite, koga ste trebali?” čula je piskav glas.
,,Tražim ujku…Znaš idem iz Banjaluke,javili su da je bolestan. Simović..”
Nije uspjela izgovoriti ime a već je čula djevojku kako joj objašnjava:
,,Soba 42 i nemojte dugo, nije vrijeme posjeta”
Razvukla je usne u nešto što je ličilo na osmjeh i požurila niz hodnik. Činilo joj se da je beskrajno dug i da je noge ne mogu donijeti do odredišta. A onda je ugledala bijela vrata na kojima je pisalo 42. Zastala je. U trenutku se htjela okrenuti i otići bez povratka. Ne, ne plaši se ona njega!
,,Želim mu reći da sam živa, želim mu pokazati da još hodam iako je ubio dušu u meni, želim mu pokazati ko je jači,želim mu nasloniti ovaj pištolj na čelo kao što je to on meni radio, želim ubiti đubre!” čula je svoje misli kao da ih naglas izgovara. Otvotila je vrata. Na bolničkom krevetu ležao je krvnik nepomično. Polako je prilazila čvrsto stežući dršku od pištolja u otvorenoj torbi. Okrenuo se i upitao
,,Ko je to?”
Njegov glas joj je sledio krv. Zastala je a onda rekla;
,,Ja sam Simo. Ona djevojčica iz ,,dječije sobe”. Da li me se sjećaš?”
Kad su im se pogledi sreli bio je to pogled zvijeri i plijena, samo ovaj put u obrnutim ulogama. Gledala ga je pravo u oči, iste one prozirno zelene, zakrvavljene, koje je noćima proganjaju. Pokušavala je odgonetnuti da li se sjetio.
,, Ne znam te ženo. Koja si? Kakva soba, kakva djevojčica….” osjećala je da se brani neznanjem.
,,Znaš ti dobro, znaš. Sjećaš li se djevojčice kojoj si uzeo mladost, srušio djetinjstvo, pretvorio u monstruma bez osmjeha. Monstrum ti dođe da se sveti.” Izvadila je pištolj i naslonila mu na čelo. Krupne graške znoja obliše njegovo lice i samo promuca ,,nemoj”. Prepoznala je strah, isti onaj koji je ona doživljavala. Sad joj je taj strah godio. Htjede mu reći bezbroj razloga zašto je ovdje, htjede ga mučiti, htjede mu prijetiti al joj nešto nije dalo. Neki unutrašnji glas joj je govorio ,,Nemoj, ti si samo prolazno ljudsko biće i nisi dostojna da obavljaš Božije dužnosti. Jednoga dana kad stanemo pred Svevišnjeg svi ćemo biti kažnjeni zasluženom kaznom. Ti svoju nemoj otežavati. Dunjaluk je prolazan, okreni se na Vječni svijet”
Spustila je pištolj u torbu i bez riječi krenula prema vratima. Na izlazu je čula jednoličan ton aparata koji je do maločas emitovao otkucaje srca.
Otišla je iz bolničke sobe i za sobom ostavila mrtvo tijelo krvnika. Izravnali su račune na ovom svijetu a znala je da će vagati svoja djela na Vječnom. Osmjeh se vratio na njeno lice onog trena kada je otkoračala hodnikom. Djevojka je otišla iz svoga grada u koji se više nikad nije vratila.