Na stranu činjenica da je jedna od najvećih tragedija po ovu zemlju to što se sve odluke od važnosti za njenu budućnost donose u Sarajevu. Ne zbog toga što se odluke donose u Sarajevu, nego zato što tamošnji politički establishment vrlo rijetko vidi dalje od Marijin-Dvora. A kada ne vidiš dalje od Marijin-Dvora, država ti završava na Kozijoj ćupriji.

I tako nam Sarajevo već decenijama, ako ćemo pošteno i stoljećima, vraća za našu bezrezervnu lojalnost, svaku krunu, dinar i marku poreza, za sve podrinjske, hercegovačke i krajiške sinove koji su u i za Sarajevo položili svoje provincijalne i kasablijske živote

Planirati i počiniti genocid zapravo znači donijeti odluku o istupanju iz zajednice civiliziranih pojedinaca i skupina, odnosno pravila koja uređuju njihove međusobne odnose. Donijeti odluku, osigurati resurse i napraviti plan kako resurse podrediti samo jednom cilju: fizičkom uklanjanju cijele jedne skupine kao takve, zbog njenih inherentnih karakteristika, toliko je strašan zločin da planeri, naredbodavci i počinitelji gube pravo da sa civiliziranim svijetom dijele ostatak svoje egzistencije.

Presuda generalu VRS-a Zdravku Tolimiru i sudski utvrđene činjenice u procesu njenog donošenja ne ostavljaju sumnju da je suština nastanka Republike Srpske bila u fizičkoj eliminaciji nesrpskog, u ovom slučaju bošnjačkog stanovništva na teritoriji zamišljene srpske države u Bosni i Hercegovini. I da od aprila barem do novembra 1992. godine nije moglo biti riječi o bilo kakvom sukobu, nego samo i isključivo o jednostranom i sistematskom pokolju.

U taktičkom smislu, nastanak Republike Srpske se temelji na dva komplementarna procesa: rightsizing i rightpeopling. Prvi je proces obilježavanja granica zamišljene države koja je od napada na Hrvatsku do ulaska trupa obučenih u kampovima i pod kontrolom srbijanskog Resora državne bezbednosti u Bijeljinu evoluirala od države u kojoj će živjeti svi Srbi u državu u kojoj će živjeti samo Srbi. Drugi je, pak, proces u kojem je iz te države uklonjeno u etničkom smislu pogrešno stanovništvo. Strategija izabrana za provođenje tog plana bila je etničko čišćenje i nije prvi put u istoriji da je etničko čišćenje poslužilo kao instrument onoga što se u političkoj teoriji zove state-building.

Presuda Tolimiru ide i dalje u konačnom utvrđivanju istine o događajima na području Podrinja, kao i karakteru zločina počinjenih od Vojske Republike Srpske u periodu od 1992. do 1995. godine u Bosni i Hercegovini. Naime, ona zločinom genocida obuhvata i prostore enklave Žepa, ali i potvrđuje postojanje šireg plana operacije eliminacije bošnjačkog stanovništva iz istočnog dijela Bosne. Ne samo to, ona planiranje i sam zločin genocida iz kratkog perioda koji se do sada vezivao za pad enklava širi na početak 1992. godine, te podvlači postojanje zvanične politike rukovodstva Republike Srpske o uklanjanju populacije bosanskih muslimana sa prostora istočne Bosne i Hercegovine, između ostalih lokacija, kako stoji u presudi. Jasno je da potvrda postojanja zvanične politike genocida, znači mnogo i za žrtve koncentracionih logora u Prijedoru, kao i za sve druge koji su stradali kao rezultat planiranog, sistematskog i institucionalnog zločina.

To su činjenice. Sada ostaje pitanje: šta ćemo mi, koji smo preživjeli stvaranje Republike Srpske, i čiji su najbliži, jezikom političara iz RS-a, ugrađeni u njene temelje, učiniti u vezi s presudom, odnosno njenim implikacijama? Ova generacija Bosanaca se suočava sa krajnje nepravednom dilemom: da li će, dvadeset godina nakon što im je onemogućeno da se odbrane od jednostranog pokolja dopustiti da genocid postane legitimno sredstvo ostvarivanja većine u Bosni i Hercegovini? Imamo li pravo da kuće, imanja, zemlju koje su naši preci mukotrpno sticali, otimali komad po komad iz ralja agrarnih reformi, nacionalizacija i komasacija budu stavljeni pod ključ ili da ih preuzmu opštinske vlasti? Imam privilegiju da vrijednosti i stavove dijelim sa skupinom ljudi čiji je odgovor na oba pitanja jednoznačno: Ne. “Ne” – bez uzvičnika; “Ne” – koje je hladno i promišljeno; “Ne” – koje je odvagalo mogućnosti i rizike i želi svima koji s nama dijele vrijednosti pomoći da dvadeset godina kasnije glasačkim listićem i olovkom kažu šta misle o pokušaju istrebljenja koje su preživjeli.

Ali, zbog onoga što je pred nama, a pred nama je borba za krajnje granice prava i sloboda u Bosni i Hercegovini, svi oni koje žele da se priključe ili učestvuju u kampanji Građanske koalicije Prvi mart treba da znaju s čim ćemo se suočavati u naredne dvije godine, ali i nakon toga, jer ova borba neće završiti 2014. godine, odnosno na opštim izborima. Opšti izbori 2014. su samo početak borbe.

Naš prvi protivnik biće neprijateljska administracija, prije svega Ministarstvo unutrašnjih poslova koje se u odnosu na 1992. godine razlikuje samo po tome što se umjesto Miće Stanišića na čelu te institucije nalazi Stanislav Čađo. Čađo suštinski vjeruje u iste stvari u koje i Stanišić i to se razumije samo po sebi. Mi, koji smo preživjeli Stanišićevo provođenje zakona ne možemo sa čistom savješću pristati na to da Čađo određuje pravila po kojima ćemo živjeti i to se također razumije samo po sebi.

Dio međunarodne zajednice također nije siguran u to da imamo pravo da na ustavan, zakonit, demokratski i nenasilan način – još jednom, glasačkim listićem i olovkom – iznesemo svoj stav o poretku koji je institucionalizirao aparthejd u Bosni i Hercegovini. I to je dobro. Jer, skepticizam i danas dolazi iz onih krugova međunarodne zajednice koji su nam između 1992. i 1995. godine poricali pravo na samoodbranu. Iz Bruxellesa, drugim riječima. Kada Evropska komisija u svom godišnjem izvještaju za proteklu godinu registraciju birača u Srebrenici opisuje istim jezikom kojim to rade Milorad Dodik i Igor Radojičić, onda to znači da se u sramnom evropskom držanju prema Bosni i Hercegovini nije promijenilo ništa od vremena takvih moralnih vertikala kakve su David Owen i Thorvald Stoltenberg. I, još jednom, to je dobro. Jer, dobro je znati da se ni dvadeset godina kasnije u poretku naših neprijatelja nije promijenilo ništa. Oni su tamo gdje su bili prije dvadeset godina.

I to što je Banja Luka ostala u 1992. godini, sve sa svojim saveznicima je logično i razumljivo, jer je samo u devedesetim i bezakonju koje je omogućilo nesmiljenu eliminaciju iskvarenog genetskog materijala, moguće to čemu oni tepaju Republika Srpska. Mi nismo ostali u devedesetim. Mi smo tu, u 2013. godini, pripravni da se izborimo za ono što nam po Ustavu i zakonima ove zemlje pripada.

Političko Sarajevo će nam kao i u slučaju Srebrenice pomoći samo u onoj mjeri u kojoj ne mora poduzimati nikakve rizike višeg reda. I to također nije sporno. Na stranu činjenica da je jedna od najvećih tragedija po ovu zemlju to što se sve odluke od važnosti za njenu budućnost donose u Sarajevu. Ne zbog toga što se odluke donose u Sarajevu, nego zato što tamošnji politički establishment vrlo rijetko vidi dalje od Marijin-Dvora. A kada ne vidiš dalje od Marijin-Dvora, država ti završava na Kozijoj ćupriji. I tako nam Sarajevo već decenijama, ako ćemo pošteno i stoljećima, vraća za našu bezrezervnu lojalnost, svaku krunu, dinar i marku poreza, za sve podrinjske, hercegovačke i krajiške sinove koji su u i za Sarajevo položili svoje provincijalne i kasablijske živote. Na kraju, i to je dobro, jer je osnovni preduslov za uspješan ishod svake borbe neophodno znati, vojnim rječnikom, borbeni poredak protivnika. I što znamo i ko nam je i kada i gdje i čime pucao u leđa tokom proteklih šest mjeseci. I što nema sumnje da će to nastaviti da rade.

Na kraju, oni koji su s druge strane treba da znaju i s kim imaju posla. Ko smo, dakle, mi? U ovom trenutku je ipak važnije ko i šta nismo. Nismo perjanice povratka koje je Dodikov režim kupovao donacijama za kuće, frezama, kravama ili radnim mjestima. Nismo i nećemo pregovarati o onome u šta vjerujemo. Nismo i nećemo pregovarati o činjenicama. Od onih s kojima se ne slažemo i protiv kojih se borimo nećemo prihvatiti ništa. Nismo neradnici i ne govorimo o tome šta treba, nego vjerujemo u ono što govorimo i radimo ono u šta vjerujemo. Nismo zainteresovani za odborničke ili poslaničke paušale, službeni automobil sa šoferom, jedno ili dva rotaciona svjetla.

Na koncu, vjerovatno sam propustio Dnevnik u kojem je objavljena vijest da je Milorad Dodik proglašen za Visokog predstavnika, jer samo tako bi bila objašnjiva njegova posljednja izjava o razgraničenju i o tome kako “Republika Srpska nije njihova u Višegradu i Banjoj Luci”. Ustav BiH kaže da je RS jedan od dva multietnička entiteta sa osiguranom jednakošću i ravnopravnošću svih građana pred zakonom. Ali, u svakom slučaju, pošto Dodik kaže da nije, imam prijedlog kako da riješimo i tu dilemu. Predlažem, naime, da glasamo? Ko je ZA?