Bila je topla majska nedjelja. Kraj osamdesetih u onom dvadesetom vijeku. Nakon rukometne utakmice na gradskom stadionu, gdje su naši rukometaši isprašili one iz Maglaja, onako sa onom rajom krenuh niz čaršiju.
Pobjeda lokalnog kluba uvijek da malo dodatne vedrine i životnog safta. Taman sam prolazio pored Ćanine kafane, što je bila uglavljena između socijalnog suda, kad dobih poziv dvojca, da se pridružim. Neobična ljudska kombinacija je sjedila za onim stolom u ćošku. Bijahu tu: Meša i Triše. Pripadali su likovima našeg zavičajnog teatra na otvorenom. Pošto pripali onu cigaru, Meša priupita Trišeta.
– Ama, kako je bilo na onoj strani?
– Ćuti Meša, i sad mi se smije.
– Deder ti nama to polahko, poterhanluku kaži.
– Baš, sve da kažem?!
– Jašta bolan nego sve. Nikud nam se ne hiti. Ako iko ima vremena za prodavati, onda smo to, ti i ja.
Poćeša se Triše po onoj kuštravoj kosi i krenu:
›› Evo vako. Donese nama poštar nekakav telegram. Javljaju nam iz Srbije da nam je poginuo dalji rođak i obavještavaju o danu sarane. Živio ti je on negdje u okolini Čačka. Naćera mene stari da idem na to i da ispred naše kuće izrazim saučešće. Dade stari lovu i ja sa onim „Hapeem“ u Srbiju. Dođemo mi na veliko imanje. Dobrostojeći bio. Pravi gazda. Bogat sa hajvanom i svim mogućim mašinama. Iza tog rođe ostala mlada udovica i troje djece. Kad bogat umre, svađe je isto. Svi se utrkuju da se nađu pri ruci, a one pope ko će biti glavni. Dobro se plaćalo. Došlo ig nekoliko. Čekalo se na mjesnog popa, jako pridošlog i mlađeg, a pomalo krivinaša. Volio sve što mladi vole. Žene pogotovu, a ponajviše udovice. Znaš da one sarane traju pola dana. Dok pokojnika spreme,iznesu, urede povorku. Pa dok obave svoje one narikače. Mi ti treći sat stigosmo na groblje. Napravi pop raspored i obavlja ono svoje, a one narikače ti: E kuku ovo, e kuku ono. E kuku, svi rade, a ti u rupu! Tako, taman one utinuše kad krenu mlada udovica; što je bila ispred popa i onog njegovog kandila.
– Ko će radit na njivama kraj Morave? Šta ću sa njima?
A naš popa žmireći i mašući onim kandilom poluglasno:
– Meni, meni!
I krenu ti moj Meša, red udovica, red pop. Otprilike vako:
– Ko će stoku hraniti? Kud ću jadna sa njima?
– Meni, meni!
– Kud ću s onim traktorima?
– Meni, meni!
– E, kud ću jadna ja sinja kukavica?
– Meni, meni!
– Šta ću jadna sa onom djecom?
Progleda pop, poćeša se po bradi i glasno izbaci:
– Uzmite braćo i vi nešta. Ne mogu ni ja sve sam!
Potajni smijeh se gotovo proturi u glasni. Pop zbrzi. Mi ukopasmo rođaka, popismo koju rakiju za dušu i krenusmo kućama. Sve sam se sa “ hapcom “ presmio do Rogatice.
– Svašta, reče Meša.
– Jašta, odgovori Triše.
Aci Tagor 1414
mjeseca maja 2012. godine