Dokumentarni film Rogatica 1980 je razlog zbog kojeg hoću da napišem nekoliko rečenica. Naime,večeras kad mi je došao na sijelo moj cijenjeni komšija Busen,pokazao sam mu film Rogatica 1980 kojeg je pogledao par puta i svaki put obrisao suze.
Iz Busenovog ugla
Dokumentarni film Rogatica 1980 je razlog zbog kojeg hoću da napišem nekoliko rečenica. Naime,večeras kad mi je došao na sijelo moj cijenjeni komšija Busen,pokazao sam mu film Rogatica 1980 kojeg je pogledao par puta i svaki put obrisao suze.
Moj komšija i vaš sugrađanin Galib Kustura-Busen je sudionik vakta koji obrađuje film od 1945 godine pa do danas.
Ovaj vakat sam zapamtio kao osmogodišnjak, nastavlja Galib svoju priču, gledajući film, vratio sam se u taj izuzetno težak period. Kad se od ničega moralo napraviti mnogo. Bila je velika neimaština, glad, sirotovalo se.
Išlo se u školu, imali smo jedan Bukvar na čitavu školu, pa naprimjer Bukvar je ove hevte u Gračanici i sva raja iz Gračanice se skupljala na jedno mjesto i učilo se pisati, tako u našem Podhridu, Podljunu i ostalim mahalama. Imali smo samo jednu učiteljicu koja se zvala Maca i sjećam se da je bila mnogo stroga. Ideš u školu na ledinu i na koljenima pišeš, dobiješ malo olovke i to čuvaš ko očinji vid.
Tada su bili i veliki problemi za kuće. Sjećam se onda je Baza napravila dvije kućice u Podhridu i to Mustajbegovici Babi, ta kućica se nalazila gdje je bila kuća rah.Ćamila Šehića na Rivinama i druga kućica napravljena je rah.Emki Hodžić na Sokolovini. A mi smo svoju kuću pravili tako što smo ja i moj rah. brat Alija donosili materijal iz Zaganovića razvaljujući njemačke bunkere.
Pored svega toga nekako je glad bila najgora, nema trave koje nismo jeli i pojeli, a kad bi uspjeli nabrati žare da majka napravi razljevak to je bilo veselje među nama djecom. Pa šta da ti pričam moja rah. majka je sedam puta za sedam mjeseci išla pješke u Sarajevo i nazad da bi donijela fasung za nas, a da ne govorim koliko je puta otišla pješke preko Žepe u Srebrenicu da donese žito do Žepe i noći u mlinu kako bi nam donijela brašno.
Nije bilo dugo nikakvog prevoza dok opština nije nabavila par konja i kola.Tim konjima i kolima je upravljao Ahmed-beg Pašić sa Toplika otac od Hasiba i Osmana Pašića, pa je on znao više puta mjesečno otići u Sarajevo da dovuče fasung za narod, priča Busen a glas mu podrhtava, vidim da mu je teško, pa pokušah skrenuti temu na drugu stranu ali moj pokušaj nije uspio.
Nastavlja priču, kako su kao djeca uspjeli izmamiti kobilu koju jedva ubaciše u štalu, koja je par dana poslije toga bila zaklana, sudi koji su bili kalajsani, tepsije, sahani i bakrači bili su svi snešeni, pa su bili svi crveni ko krv, kolika je jaka bila kiselina od konjetine, džaba je moralo se jesti da bi se ostalo živo.
Ispričao mi je još mnogo mučnih i teških trenutaka koje je proživio zajedno sa svojom porodicom i svim Rogatičanima
Moj Emire rekoh ti samo mali djelić iz tog vakta, a danas zamisli, cio svijet nam daje i dava donacije a ljudi neće da se vrate svojim kućama, beli misle da to tamo gdje žive da su sretni, nisu niti će ikad biti. Svoj toprak je svoj tuđi je ne težak nego pretežak i gdje si god ti si došlo. Samo si svoj u svojoj avliji gdje te je majka rodila.
