Godišnjica masakra u Rogatici od 19.06.1992. godine je ponovo pred nama. Dan kada je Rogatica umirala i nestajala. Nažalost, kao i svake godine se može konstatovati isto. Ništa se nije promijenilo i sve je ostalo kao prije. Nema dileme da je ovaj dan najcrnji dan u historiji Rogatice i zaslužuje da se uvede kao dan kada svi Rogatičani trebaju učiniti nešto na njegovom obilježavanju.
Rogatica – 19. juni 1992
Nijedan datum ne govori tako jasno o Rogatici i njenim stanovnicima kao 19. juni 1992. godine. Valjda zbog toga taj datum niko ne spominje osim malog broja Rogatičana koji se bar podsjete na njega jednom godišnje, kada on neumitno kalendarskim pravilom naiđe. A tog dana su se dešavale sudbonosne stvari, pale su zavjese iza kojih smo se krili, veličali sami sebe i divili se nečemu što u stvari nikad nije ni postojalo. Toga dana je Rogatica nestala, ona koju smo voljeli i za koju smo smatrali da je urbana i civilizovana sredina sa također civilizovanim građanima.To je sigurno jedan od najcrnjih dana u historiji Rogatice pa se valjda svi stide o njemu govoriti.
A šta znači ustvari ne pominjati ovaj datum?
To znači konačno pokopati Rogaticu i zaboraviti na sve ono što je u njoj vrijedilo. Ostao bi samo naziv koji je sve manje i geografski pojam jer ga više nema ni na kartama ove nove tvorevine. Ostao bi naziv koji je samo nekakvim sticajem okolnosti ostao isti kao ranije ali ničim ne bi podsječao na Rogaticu nekad.
Nepominjanjem, ovog datuma mi Rogaticu konačno pokopavamo kao nekog smrtnika bez imena i prezimena, NN osobu, koju nema više ko pominjati niti o njoj govoriti.
Neki to žele svim srcem jer je nikad nisu ni voljeli onakvu kakva je bila, neki bi je rado vratili samo da to neko drugi uradi i da ne remeti njihov lažno stečeni mir u zaboravu a opet jedan mali broj bi to iskreno učinio ali je nemočan bez ovih drugih.
Valjda je to rogaticki usud zbog kojeg “Rogatica nekad” plača sve ono što se godinama skupljalo da bi na kraju eksplodiralo.
A šta se desilo tog kobnog datuma 1992. godine?
Toga dana se pokazala sva surovost silnika nad žrtvama, fašizam u najcrnjem obliku pri čemu bi se i Hitler stidio svog fašizma kao nečeg bezopasnog u odnosu na ovaj pogrom.
Toga dana je gorilla Gračanica, Holuč, Tekija… Gorila je Rogatica. Tako nešto slično se dešavalao i u ostalim bosanskim
gradovima ali u njima su dolazili četnici sa strane kako bi lakše odradili zadaću Karadžića i njegove svite. U Rogatici su to odradili Rogatičani bez imalo sentimentalnosti, sa ne velikom pomoći četnika sa strane. Komšije protiv komšija, kumovi protiv kumova, prijatelji protiv prijatelja, Rogatičani protiv Rogatičana. Toga dana su sa lica zemlje nestajale čitave porodice rogatičkih Bošnjaka. Kompletna porodica Ahmeda Zuberovića, većina iz porodice Kahvedžića, ubijane su majke zajedno sa nerođenom djecom u stomaku, gaženi ranjeni po ulicama sa transporterima i umirali u najvećim mukama, paljeni su živi i mrtvi tako da ne ostane traga o zločinu.
Oni koji su imali sreću da prežive, hvatani su i transportovani u rogatičke logore poslije kojih im se gubi svaki trag i do današnjih dana.
Toga dana je Rogatica gorilla, toga dana su sve lijepe uspomene pokopane i poslije ovog događaja više Rogatice nema. Nespominjanjem ovog datuma Rogatica se nikad neće ponovo vratiti.
Toga dana su u velikim zbijegovima, pod okriljem noći, rogatički Bošnjaci napustali Rogaticu a da nisu bili svjesni da je to možda put bez povratka. Za one koji su u tim zbjegovima izgubili živote i jeste bio put bez povratka ali niko nije mogao u tim momentima ni zamisliti da će to biti put bez povratka i za žive a i za njihove potomke koji će se kasnije rađati po čitavom svijetu. Kolone izbjeglica su se kretale dolinom Prače prema Goraždu, preko Pašić Kule i Pokrivenika prema Ustiprači i mnogim poznatim i nepoznatim putevima prema slobodnim teritorijama ako ih je uopšte i bilo.
Samoorganizovani građani su spašavali živote i živote svojih potomaka, krečući se instiktivno tamo gdje vreba najmanja opasnost a takvih mjesta 1992. godine skoro da i nije bilo u BiH. Mnogi su u tim zbjegovima okončali svoje živote, mnogi i danas nose još nezarasle rane i na tijelima a i u srcima. Mnogi se još uvijek liječe od depresija uzrokovanih preživljenim traumama.
Toga dana su Rogaticu napustili svi oni rogatički Bošnjaci koji su bili sposobni da se kreću ili koji su se mogli nositi. Nažalost, ostali su iznemogli, bolesni i stari koji će kasnije preživjeti pravu tragediju.
Rijetko je koji muškarac od tih starih, iznemoglih i bolesnih preživio. Pobijeni su na najsvirepiji način devedesetogodišnjaci a i maloljetna djeca. Ubijanjem muškaraca se zatiralo sjeme bošnjačko na ovim prostorima.
Bio je to sudbonosni dan za rogatičke Bošnjake poslije koga više ništa nije isto kao što je bilo a kako stvari stoje neće nikad ni biti isto. Ima više razloga zašto se ovaj dan ne spominje kao da se ovog dana ništa nije desilo.
Skoro sve žrtve od 19. juna 1992. godine se još uvijek vode kao nestali. Naravno, svi smo svjesni da je poslije 21. godine malo vjerovatno da će se neko od ovih nestalih pojaviti. Svjesni smo da su poubijani, pokopani po masovnim grobnicama oko Rogatice.
Zločincima je u interesu da se nikad ne pronađu jer onda i nema 19. juna 1992. godine. Ako nema žrtava nema ni zločina a niti optuženih zločinaca. “Rogatica danas” čini sve da bi pod tepih sakrila sramne događaje želeći time sakriti i zločin a i zločince. Ustvari današnja Rogatica ne krije zločince i zločine nego samu sebe, uprljanu krvlju bošnjačkom, prolivenu komšijskim nožem.
Bošnjački političari i u Rogatici a i van nje ne žele talasati i time ugrožavati svoje stolice i bogatstvo stečeno tragedijom svojih sugrađana.
Ovdje treba jednom za sva vremena jasno naglasiti da bez otkrivanja grobnica nestalih niti ima Rogatice a niti masovnijeg povratka.
Lijepo se sječati jubileja koji su takve prirode da se mogu i slaviti ali ako ne počnemo da se sjećamo i kritički osvrćemo na krvave i najbolnije datume iz naše bliske prošlosti, nema šanse za nas.
Mi smo bezpovratno izgubljeni.
Zato pozivamo sve Rogatičane da ovaj datum nikad ne zaborave. Da ga ozvaniče i da sa svojim posjetama i cvijećem obilježe tužna sjećanja. U svakom gradu to čine, u Višegradu, Foči, Bratuncu, Vlasenici, Zvorniku, Srebrenici i mnogom drugim gradovima.
Pitamo se šta je to sa nama Rogatičanima ili smo mi zaista takvi da nismo vrjedni pomena i da nas treba zaboraviti jer smo već odavno stanovnici nekih drugih prostora, gradova i država.
Ko ne poštuje svoje ognjište neće ni na drugom mjestu naći smiraj. Učinimo nešto da nas ne stigne prokletstvo naših predaka, a jos crnje, prokletstvo naših potomaka.
Učinimo da već naredni 19.06. obilježimo dostojanstenije, onako kako dolikuje tom danu. To je dan koji bi svi mi Rogatičani trebali provesti u Rogatici, i dostojanstveno ga obilježiti.
Rogatico probudi svoju uspavanu savjest.
Nikad nije kasno !!!