Povodom obilježavanja 18. godišnjice hapšenja i zatvaranja Bošnjaka iz Srebrenice i Žepe u logore na području Srbije i isto toliko godina od pada Žepe pod kontrolu Vojske Republike Srpske (VRS), predstavnici Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, Fonda za humanitarno pravo (FHP), Inicijative mladih za ljudska prava, organizacije “Žena u crnom” i Udruženja žrtava i svjedoka genocida, posjetit će danas u Šljivovici, na području opštine Čajetina (u blizini Užica) u Srbiji, nekadašnji logor za Bošnjake iz Podrinja, izvještava novinar agencije Anadolija (AA).
preuzeto sa klix.ba
Bit će to prvi put da će i bošnjačke žrtve i borci za ljudska prava organizirano posjetiti jedno od stratišta u Srbiji, a za koje se u javnosti regiona do sada uglavnom uglavnom malo znalo.
Pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije (MUP) su u logoru Šljivovica i Mitrovo Polje od avgusta 1995. do aprila 1996. godine držali oko 850 bošnjačkih muškaraca i dječaka iz Žepe, Srebrenice i okoline, koji su nakon pada Žepe prešli Drinu i utočište potražili u Srbiji.
U logorima Šljivovica i Mitrovo Polje zabilježene su desetine slučajeva torture i nehumanog postupanja srbijanskih policajaca prema bošnjačkim muškarcima i dječacima. Stradalo je najmanje pet ljudi.
FHP, Inicijativa mladih za ljudska prava i “Žene u crnom” pozvali su institucije Republike Srbije da mjesto nekadašnjih logora za Bošnjake iz Žepe u Šljivovici i Mitrovom Polju obilježe na način kojim će se “žrtvama nedjela počinjenih od strane pripadnika MUP-a Republike Srbije priznati učinjena nepravda”.
Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša BiH, kazao je za agenciju Anadolija kako je prva posjeta stratištima u Srbiji velika satisfakcija za bh. logoraše.
“Mi smo dugo ukazivali na to da su u Srbiji postojali logori. Mnogi su odbacivali tu tvrdnju. Iznosili su stavove da su to bili ‘sabirni centri’ u kojima je pružana nekakva zaštita prebjeglim licima. No, dokazi ukazuju da su to bili klasični logori u kojima su ljudi mučeni, ubijani, silovani, nad kojima je vršena tortura kao što je vršena i u logorima na prostoru BiH”, govori Mešković.
Senad Jusufbegović imao je samo 17 godina kada je u avgustu 1995. godine prešao Drinu i pokušao pronaći utočište u Srbiji. No, umjesto sigurnog utočišta, 4. avgusta 1995. godine završio je u logoru u kojem je ostao i nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, kojim je okončan rat, čak do februara 1996. godine.
“Nakon što smo splavovima prešli Drinu, a neki su i plivali, mi smo pohapšeni od strane vojnih i paravojnih formacija iz Srbije. Prelazilo se u grupama od nekoliko stotina ljudi. Ja sam bio u drugoj grupi. Odmah nakon hapšenja došlo je do fizičkog i psihičkog maltretiranja. Ljude su saslušavali, zlostavljali, fotografirali kao kriminalce. Zadržani smo nekoliko sati u jednom mjestu, a potom smo potrpani u kamione i povezli su nas prema logoru. Kamioni su bili pretrpani zbog velike gužve, ljudi su padali u nesvijest. Ja sam dobio batine jer mi je od umora i nedostatka zraka glava klonula”, sjeća se Jusufbegović, dodajući da mu je žao jer je saznao kako jako malo ljudi u Srbiji, ali i BiH zna za logore u Srbiji.
Kaže da je jedan mladić ubijen nakon što je pokušao da pobjegne. Prepao se, priča Jusufbegovićć, nakon što je vidio da su srbijanski policajci počeli maltretirati njegove sunarodnjake. Jedan mladić umro je od zapetljaja crijeva nastalog zbog gladi! Neimenovani čovjek se ugušio prilikom transporta. Još dvije osobe su, također, umrle neposredno po izlasku iz logora, i o svemu tome postoji vjerodostojna dokumentacija.
“Sve vrijeme boravka u logoru bilo je užasnog maltretiranja. Ljudi su premlaćivani, provocirani, mnogi su bili vezani cijele dane za kamen ili drvo, izloženi su bili suncu, spavali su na betonu. Mučeni smo glađu… Sve vrijeme smo bili lišeni osnovnih ljudskih prava. Posebno teško su prošli oni koji su okvalificirani kao ‘ratni zločinci’. Oni su bili izolirani i prošli su brojne torture”, ispričao je Jusufbegović novinaru Anadolije.
Logoraš Mujo Vatreš u logorima u Srbiji proveo je više od šest mjeseci. I danas, ispričao je, skače iz kreveta i sanja da ga ubijaju. Prisjeća se kako je svako veče mislio da “ujutro neće biti živ”.
“Kad sam došao u Srbiju, imao sam 103 kilograma. Tokom boravka u logoru spao sam na 57 kilograma. Samo smo jednom dnevno jeli, a i tukli su nas. Prošli smo užas. Nisu nam dali da se brijemo i umivamo, pa smo bili dobili svrab. Ne daj Bože da se ikome desilo što sam ja prošao. I danas trpim posljedice. Imam strah, a najgore su mi noćne more. Zbog premlaćivanja imam bolove u koljenima”, kazao je Vatreš za AA.
Osnovni sud u Beogradu donio je krajem prošle godine prvu prvostepenu presudu u korist logoraša Vatreša. Dobio je odštetu u iznosu od 500.000 srbijanskih dinara (4.700 eura).
“Kada su u pitanju tužbe, Savez logoraša BiH je u koordinaciji sa FHP pokrenuo aktivnosti za naknadu nematerijalne štete logorašima za vrijeme provedeno u logoru u Srbiji. To je godinama stajalo u nadležnosti sudova u Srbiji. Mi u potpunosti nismo zadovoljni posljednom presudom. Zadovoljni smo tek u dijelu gdje je konstatirano da su postojali logori, da je bilo torture i zlostavljanja. Ali, svi moraju dobiti moralnu satisfakciju i materijalnu naknadu na ime obeštećenja”, rekao je Jasmin Mešković.
FHP je 6. septembra 2011. godine podnio Tužilaštvu za ratne zločine Republike Srbije (TRZ) krivičnu prijavu protiv 52 pripadnika MUP-a, Državne bezbednosti Srbije (DB) i Vojske Jugoslavije (VJ) zbog ratnih zločina protiv ratnih zarobljenika počinjenih u ovim logorima od kraja jula 1995. do 10. aprila 1996. godine nad preko 850 Bošnjaka. FHP je u krivičnoj prijavi dostavio imena i kontakte preko 80 bivših zatočenika ovih logora, njihove izjave i drugu dokumentaciju.
Srbijansko tužilaštvo je 8. marta 2013. godine obavijestilo FHP kako je donijelo odluku “da nema mesta krivičnom gonjenju”. FHP je naknadnom provjerom ustanovio da Tužilaštvo za ratne zločine Srbije nije kontaktiralo nikoga od predloženih svjedoka.
Zbog nesprovođenja adekvatne istrage, FHP je 4. aprila 2013. godine podnio ustavnu žalbu Ustavnom sudu Srbije u ime 78 Bošnjaka, bivših logoraša i članova porodica ubijenih u logorima.
FHP je ustavnom žalbom tražio od Ustavnog suda da utvrdi da je država Srbija povrijedila pravo na život, nepovredivost fizičkog i psihičkog integriteta i pravo na jednaku pravnu zaštitu neprovođenjem adekvatne i efikasne istrage o slučajevima zlostavljanja i lišavanja života. Ustavnom žalbom FHP je, također, tražio da Ustavni sud poništi odluku TRZ-a i da naloži sprovođenje efikasne istrage, kao i da država podnosiocima žalbe zbog kršenja njihovih prava isplati odštetu u ukupnom iznosu od 234 miliona dinara.