Zazvoni sat i polahko ustadoh, pogledah kroz prozor a ono lijepo sunčano ko ovih predhodnih dana. Već sinoć sve pripremih što mi trba da ponesem u Rogaticu.
Sarajevo – Tekija – Ptičijak – Šetići
Zazvoni sat i polahko ustadoh, pogledah kroz prozor a ono lijepo sunčano ko ovih predhodnih dana. Već sinoć sve pripremih što mi trba da ponesem u Rogaticu.
Eh samo da popijem kahvu i put Romanije.
Krenuh negde oko osam sati. Jo svratih u mesaru pokupovah što mi treba i krenuh. Na Vijećnici bukadar svijeta čekaju autobuse za Šetiće a u Šetićima otvorenje džamije.
Bogami vec prigrijava pa pozurih necu li pocupati luk dok nije bas prigrijalo.
Kad bijah niz Kovanj procuse se motori na Pticijaku, kontam bezbeli probne voznje. Po dolasku kuci zacas se presvukoh i u bascu cupati luk.
Zvukovi motora paraju nebo iznad grada. pohitih sa radom vec se dobro i znojim pa rekoh da zacas zavrsim.
Negde oko podne bi gotovo. Luk je u vrecicama i kontam da ga ima oko 50 do 60 kila. sjedoh u avliju u hladovinu. Potegoh za onim mojim vjernim drugom onom jedinom Drinom.
Bojler sam upalio ha sam doso i rekoh da izdujdulim pa tusiranje.
Tako i bi.
Na sami cin otvaranja djamije u Seticima vec sam zakasnio ali stici cu na ikindiju. Upalih auto i put Pticijaka odoh reko prouciti Muniri i mami a Bogami i svima ukopanim u nasem porodicnom groblju. Taman sto stigoh a ono oficijalni spiker najavljuje za petnejstak minuta start prve trke.
Cucnuh izmedju mezara i poceh uciti.
Negdi te negdi po neki gledalac, neznam jeli sve ukupno bilo oko dvjesta posmatraca. Aman na um pade mi nekadasnj 6 septembar i one gungule i naroda. U tom krenu prva trka dize se prasina da ni svoj svoga nevidi. Sjedim pored nisana i vidim motore samo kad nalete tik uz ogradu groblja al cujem onog spikera javlja ko je na kom mjestu.
A ja ne isplati se vise sjediti u onoj prasini te krenuh prema autu. Eh sad pravac Setici da vidim novo sagradjenu ljepoticu a upamtio sam kad su gradili i onu prvu..
Tamo nekih sezdesetih godina vrijedni Šetičani na zapreznim kolima vukose onu sigu sa izgorjele Tekijske džamije te je podigose taman naku kaka bi i u Tekiji. Kako se priblizavah selu tako se i muzika sve bolje i bolje cula, drma kolo majcin sine na trideset i pet stepeni. Prvo sto ugledah ka stigoh u onaj narod bi sto pun pecenja, a Bogami i poogladnilo se.
Hajde reko da vidim malo ono kolo pa cu u hladovinu. Roka kolo braco mili sve je to u goloj vodi, mokri ko iz vode da su izasli al niko ne prekida
Ono kolo, inadi se dobri Bosnjo i ono Suncu sto przi mescini i onaj kamen sto ga ugledah pred džamijom
Nije sala moj brate na onih trideset i pet stepeni ljulja kolo a u kolu vise od dvjesta cura i momaka. Eeeh mladosti pomislih i krenuh prema onom stolu gdje meso vidjoh. iduci tamo sretoh Avdiju mog nekadasnjeg radnog kolegu te mu ispricah moj nijet i pozvah ga da podje samnom.
Kupih kilu mesa i nekoliko sokova i krenusmo prema sljiviku traziti mjesta u hladovini. Domalo bi vakat ikindiji te se primakosmo džamiji ne bili kako uzeli abdest. Susa udarila pa him i voda otanjila al za abdest ima u kanisterima.
Taman sto se abdesismo a ono sa prelijepe munare začu se ALLAHU EKBER, ALLAHU EKBER.
{youtube}q8rOw2NDYPM{/youtube}