Ufati me jak, iznenadan pljusak kod vatrogasne brigade na Skenderiji. Pretrčah ulicu i nađoh se na ulazu u bivši kulturni dom ››Trasa‹‹ , gdje sam nekad davno gledao monodramu Josipa Pejakovića „Oj živote“. To je sada moderna kino dvorana. Stojeći onako šćućuren k’o nenin šućur, vidjeh da mi neko maše da uđem u omladinsku kafanicu, smještenu u nekom ganjku, tog lijepog filmskog zdanja. Bijaše to poznanik Peca, sa kojim sam pohađ’o neki kurs o poslovnoj informatici, a što ga je organizovala jedna od mnogih nevladinih organizacija, sve u sklopu famoznog ››cjeloživotnog učenja‹‹. Kažu da je to tako na zapadu, a mi ono k’o đoja, hoćemo tamo.
Ringišpil
Ufati me jak, iznenadan pljusak kod vatrogasne brigade na Skenderiji. Pretrčah ulicu i nađoh se na ulazu u bivši kulturni dom ››Trasa‹‹ , gdje sam nekad davno gledao monodramu Josipa Pejakovića „Oj živote“. To je sada moderna kino dvorana. Stojeći onako šćućuren k’o nenin šućur, vidjeh da mi neko maše da uđem u omladinsku kafanicu, smještenu u nekom ganjku, tog lijepog filmskog zdanja. Bijaše to poznanik Peca, sa kojim sam pohađ’o neki kurs o poslovnoj informatici, a što ga je organizovala jedna od mnogih nevladinih organizacija, sve u sklopu famoznog ››cjeloživotnog učenja‹‹. Kažu da je to tako na zapadu, a mi ono k’o đoja, hoćemo tamo.
Ulazeći u polutamni prostor, zapahnuše me razni mirisi, te se na prijedlog mog poznanika poverasmo na sprat gdje su bili njegovi radni prostori. Uđosmo u prostoriju iz koje je Peca, inače jedan od najstarijih kino-operatera, prikazivao filmove. Posjeti me na naše kino i naše prikazivače: Akšamija Teufika-Tea i Čamdžija Rifeta. To su bili vrsni znalci ovog umjetničkog zanata. Sada je tu moderna oprema. Uživajući uz bosansku kahvu, vidjeh da se vrti film Danisa Tanovića ››Cirkus Kolumbija‹‹. Jedna scena privuče mi pažnju i vrati u naš zavičaj. Bio je to ringišpil.
Dolazili su sa raznih strana i vrtili se na raznim mjestima. Vrtili se na kupalištu u Zakuli, na plohi ispod hotela, na vašerima i teferićima. Ali jedan je bio poseban. Posjedovao ga, kao i cijeli zabavni park, naš zemljak, Alija Dajdžić zvani Sikirica. Dajdžići su bili stara familija, aristokratskog kova sa podosta učevnih potomaka koji su posvršavali visoko škole. Ali eto, bilo je i onih koje je životni put odveo na drugu stranu, uzrokovan zulumom. Sikirica je japijom, a pomalo i likom ličio na Čkaljinog jarana Paju Ćuturu. I ponašanje je bilo u pet deka.
Dođe nama Aljo, sa svojim skalamerijama na plato sadašnje autobuske stanice, taman preko puta imanja gdje se rodio i koje mu je ondašnja vlast otela. Dovede i ženu Anđu i tri kćerke: Suzanu, Sandru i Emu, i čitav zabavni park. Naši stari mu odmah daše ime ››mamipara‹‹. Ta mamipara je imala: ručni fudbal; flipere; streljanu; lončiće za gađanje sa onom zamotanom čarapom; ruku za igračke; autiće na akumulator; ringišpile i ››ko nabije, taj dobije‹‹.
U toplije vrijeme familija je spavala, jela i radila u autobusu, a kad je postajalo hladno, koristili su pola kuće na Holuću kod Raške i Taiba Muhića zvanog Bibe.
Nama tada to bila jedina zabava. Kupi žeton ili više njih i hajcaj povazdan. Pos’o iš’o dobro. Kad bi kreni na kakav teren Sikirica bi vodi pomoćnike. Desna ruka u poslu bijaše samozatajeni Mirso zvani Čoča. Uskakali bi i profani Picek, Kale zvani Mistrija i mali Krajina zvani Zakon. Ljeto je doba kosidbe, kupljevine i žetve, a i teferića. Jedan takav pojak i čuven priprem’o se u srednjoj Bosni, u blizini rudarske Breze. Bio je to teferić na Hrasnu. Zna Aljo da će tu narod doći iz Vareša, Ilijaša, Vogošće, Breze, Kaknja i Visokog, ali mu mrsko sklapati i rasklapati tu silnu skalameriju. Duma, šta da radi? Podaleko jeste, a opet haj’ propusti dobru šansu. Onako zamišljen ode kod Tea na kahvu i požali se svom ahbabu Rasimu Kapi:
– Daleko brate. Valja ono sklapati i rasklapati, a i najmanje tri dana ostati.
– A imal’ žena, Mićo? – upita Rasim
– Biće raspuštenica i udovica za deset ringišpila.
– Ja bih Mićo, pješice preko Romanije!
Uto ti na vrata, u onoj poštanskoj ujudurmi, bahnu Omer poštar i k’o da je znao šta Sikiricu muči, onako u prolazu dobaci: ››Haj’mo Mićo, haj’mo Teo, haj’mo Hasno, vozi nas Aljo na Hrasno‹‹!
– Odkud ova kajda Omere? –dobaci Kapo
– Čuo od onih Aljinih klapaca.
– Eto Mićo, upregni irgate i komanduj!
I bi tako. Natovariše skalameriju, staviše zvučnike i polahko preko Romanije put Breze. Kad su došli na raskršće u Sumbulovac, Aljo uključi razglas, pristavi svirku i naredi Čoči da krene marketing.
Red pjesme i red reklame. I poče: ›› Nije Zaim, nije Sajo, nije Cica, stig’o vam je ringišpil i Aljo Sikirica‹‹. I tako sve do Breze. U Brezi bi pusti Safetovu pjesmu i galami: ›› Hajmo Sevdo, Hajro, Zlaja i Hasno, poziva vas Sikirica na Hrasno‹‹. Čim bi stigli, Aljo bi potraži domaćina i odmah saznaj za najbolji plac. Plati bi unaprijed, naruči za podne pečenu janjetinu i sve što uz to ide. Mlađa raja bi za nekoliko sahata sklopi i veliki i mali ringišpil i pusti u probu.
Uvečer bi proakšamluči, pripremi pjesme i izdaj naredbe. Odmah sa sabaha počeli bi pristizati i ostali zabavnjaci: Violine sa kalesijskom muzikom, harmonike i cajke, poneka tambura, pa i saz. Kretali bi janjci i roštilji i nicali stolivi sa svakojakom robom. Teferič je po pravilu otvarao ringišpildžija. Tako je bilo i sada. Oko jedanaest sati, uz muziku Minje Subote kretale bi prve vožnje na malom dječijem ringišpilu. Za njih je baška najavu radio sam Aljo uz slogan: ››Hajm’o mala raja, stig’o čika Aljo –Paja ‹‹. A onda bi na Aljin znak uz pjesmu „Oj Safete Sajo Sarajlijo“ kretao Čoča sa:
›› Bujrum rode, da vidite ove zgode,
Vamo, vamo, ne varaj se tamo,
Evo sprave koja srce hladi
A dušu i novčanik vadi
Šica, Šica, Aljo Sikirica ‹‹
Ova zadnja je bila najava cajkama i ostalim šatorskim „damama“ da je gazda raspoložen za flert. I danas to rade ali na drugačiji način. Tviteraju se i fejsbuče, ali i guglaju.
Bio je to vakat kad se imalo, a i trošilo. I vrtilo se. Šuške se slagale u plastične vrećice. Aljo ćejfio, odbio dimove i gladio brkove. Ćoća je pušt’o muziku i dalje galamio:
›› Hajm’o curice, udovice i snaše
Hajm’o raspuštenice, hanume i goge
Voza vas raja iz Roge. ‹‹
I onda bi obavezno dodaj:
›› Ništa Lenka, ništa Zisko, ništa Foča,
Voza vas vaš majstor Čoča ‹‹
Pred sam smiraj dana dođe jedna pkabasta cajka i pridruži se Sikirici. Nakon nekog vremena zamakoše u autobus,a Čoča navi „Rokere s’ Moravu“ i pjesmu „Turio Ljubiša pivu da se ladi“ i najavi:
›› Ima meda, ima meda
Voza vas Aljo sve odreda,
Ima masti, ima masti
Sikirica vas časti ‹‹
Utisci su se sređivali sutradan. Nakon prebrojanog pazara svi su bili prezadovoljni. Sklopi bi vrteće mašine i uz pjesmu sleti niz Romaniju u svoju Rogu. Svako bi dobio svoje. Aljo bi po navici, kad se vrati, obavezno proakšamluči sa svojim adešom učiteljem Alijom Isakovićom. U muhabetu mu je napomenuo da je super bilo i da je zaradio njegovu godišnju plaću. I danas estrada vlada.
Aljo je volio i karte. Naročito remi. Bilo je podosta ljubitelja ove igre u našem gradu. Brzo su ga ubacili u mašinu. Vidjela to i Anđa. Prigovarala bi:
– E moj Aljo, ti njih vozaš po danu, a oni tebe po noći!
Uvijek bi odgovori:
– Šta ću ja kad je pukla guma od gaća.
Il’ je guma, il’ žene, il’ karte, nešto je uzrokovalo rastavu Anđe od našeg Sikirice.
A možda je i izgubljena ljubav još od djetinstva, ili nije pohađ’o kurseve cjeloživotnog učenja. Kako god da jeste, Aljo je druge vrtio.
12.12.2012. god. Aci Tagor 1414
P.S.
Sa skalamerijom se nastanio na Pale, gdje ga je zatekao rat. Nismo bili puritanci i živjeli smo onako kako je opisano, ipak nas većina ne bi onaj zamijenili za ovaj vakat. Pa i kako bi?! U ovom smo izgubili zavičaj. Otišla je duša, a ostala fizika.
Autor